S periferije Europe na Mt. Everest
Na vrhu svijeta Mount Everest dopustio je Tomislavu Cvitanušiću, poznatom bosanskohercegovačkom alpinistu, da nogom stupi na tu najvišu Zemljinu točku, koja iznosi gotovo stratosferskih 8.849 mnv. Autentični planinari gotovo u pravilu izbjegavaju koristiti termine poput osvajanja vrhova, svjesni, kako sami kažu, vlastite malenosti i nedostatnosti u odnosu na te, mnogima nezamislive, visine. Iako po stopi smrtnosti prednjače druge tehnički zahtjevnije planine, poput K2 i Annapurne, ipak je Mt. Everest, zbog ukupno najvećeg broja penjača, uzeo i najviše ljudskih života. Još su prve britanske ekspedicije na tu planinu koje je predvodio George Mallory prije stotinjak godina potvrdile kako se ljudski život tamo lagano gubi. Mallory, pionir ekstremnog alpinizma, koji je i sam skončao u zoni smrti, smatrao je kako nema posebne koristi u penjanju Everesta osim samog penjanja. Smisao je nalazio u činjenici da planine imitiraju život, predstavljajući pomalo sve one životne borbe konstantnih uspona i neminovnih padova. A planine su još od grčke mitologije imale poseban status. Mjesta su to bila na kojima su stolovali bogovi, a kojima se smrtnici nikada nisu mogli u potpunosti približiti. I danas, kada ekstremno planinarenje doživljava svoju komercijalnu i drugu ekspanziju, najviši svjetski vrhovi, njih 14 koji prelaze magičnu brojku od 8.000 mnv, ostaju dostupni samo rijetkima.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Ono što Cvitanušićevom pothvatu daje posebnu važnost činjenica je da dolazi iz zemlje koja se, unatoč prirodnom potencijalu, nikada nije u dovoljnoj mjeri ili uopće pozicionirala na svjetskoj planinarskoj sceni. Institucionalna organizacija i planiranje nije ništa drugo nego habitat, stanište u kojemu se određeni potencijal može razviti, neovisno radilo se o sportskom, akademskom, karijernom ili životnom. Prirodni potencijal nikada nije pratila sistemska i institucionalna briga poput osnovnog mapiranja i održavanja staza, popularizacije među širom populacijom, okrupnjavanjem planinarskih društava - osnovni koraci u izgradnji jednog zdravog planinarskog društva. Slovenija, s druge strane, koja i sama baštini tradiciju jugoslavenskog alpinizma, preko svoga Planinskog saveza (Planinska zveza Slovenije), koordinira sve aktivnosti vezane za planinarenje, održava oko 10.000 km staza, povezuje 291 planinarsko društvo i broji oko 60.000 članova. Nešto dalje, ali ipak ne predaleko, u simboličkom i razvojnom kontekstu periferije Europe, u Bosni i Hercegovini, sistemska skrb i inicijativa je gotovo nepostojeća, ali je ipak pojedinci kompenziraju. Cvitanušićeva avantura bila bi jednako uspješna i hvalevrijedna i da nije kročio na željeni vrh, ali uspješnost njegove misije daje neku vrstu nade ili inspiracije da je i s margina moguće doseći željeni cilj.
Malo o Šerpama Suvremeni alpinizam, kao najzahtjevniji oblik planinarenja, uz već spomenute životne dinamike nije imun niti na ekonomsku i razvojnu nejednakost svijeta u kojemu živimo. Najviši svjetski vrhovi prostiru se na teritoriju Kine, Indije i Pakistana - nuklearnih sila koje su po definiciji moćne, ali i na području Nepala, zemlje koja spada u one mnogoljudne, a nerazvijene. Stanovništva je mnogo, resursi postoje, ali su većinom u sferi neiskorištenog, dominira poljoprivredni sektor te relativna ekonomska izoliranost koju turistički boom generiran dobrim dijelom od planina pomalo kompenzira. Uz turizam, generator prihoda su inodoznake, prijeko potrebne krhkim ekonomijama, kakva je nepalska.
Nekvalificirani radni kadar, a to je generalna percepcija Nepalaca, radeći u inozemstvu za niža od standardnih primanja, šalje sredstva svojima, a iznos je toliki da je njegov udio u BDP-u Nepala visokih 22,61%. Iako je ekonomija tako ojačana, neosporno, cijena toga vrlo je visoka. Moderno ropstvo u smislu apsolutne radne obespravljenosti veže se za radnike iz Nepala, primjeri su postali očiti i javni za vrijeme organizacije Svjetskog prvenstva u Kataru, recentnije i u Hrvatskoj se pojavljuje manje drastični, ali jednako zabrinjavajući trend nehumanog iskorištavanja stranih radnika, koje Nepalci simboliziraju. Bez Šerpi, etnički autonomnog naroda iz pograničnih zona Nepala i Tibeta, genetski predisponiranog na velike visine, nemoguće je zamisliti bilo koju ekspediciju. Šerpe su zaduženi za logistiku, organizaciju, pratnju te vjerojatno najizazovniji dio samog uspona - fiksiranje užeta, koje predstavlja gotovo osnovnu sigurnost prilikom takvih uspona.
Kao što u životu tražimo neki fiksni oslonac, tako i u alpinizmu navezivanje na fiksnu užad predstavlja jednu od osnovnih sigurnosnih mjera. Šerpe u pravilu pripremaju i osiguravaju teren za strane planinare. Inače, kurioziteta radi, dobra organizacija i fiksna užad karakterizirala su nekadašnju SSSR-ovu planinarsku obuku, koja je nasuprot alpskog stila penjanja, individualnog i visokorizičnog, preferirala timski rad i siguran uspon i povratak. Trud Šerpi uvijek je bio sekundaran, još od prvog dokumentiranog uspona na Mt. Everest 1953. kada je, iako su se zajednički popeli, Novozelanđanin Edmund Hillary stavljen u prvi plan, a Šerpa Tenzing Norgay očekivano u drugi. Mišljenja smo da je ljudski gledano najljepša stvar vezana za Cvitanušićev uspon ta što su se na vrhu svijeta našla dva čovjeka koji dolaze s periferije svjetskog razvoja, iz društava relativno marginalnog karaktera u svjetskim okvirima. S margina, a na vrhu - to je za aplauz.
