Ruski snajperisti iznad Sarajeva

Talijansko tužiteljstvo otvorilo je istragu koja bi mogla rasvijetliti nepoznati mračni aspekt rata u Bosni i Hercegovini, priču o turistima snajperistima, stranim državljanima koji su plaćali da bi pucali na Sarajlije od 1992. do 1995. godine, a isto su 1993. radili i ruski psi rata, kojima je to, za razliku od safarija, plaćano. Prije njih, u ljeto 1992, ruski pjesnik Eduard Limonov, u društvu Radovana Karadžića, pucao je sa Zlatišta na Trebeviću.

Sa Jevrejskog groblja u Sarajevu civile su na snajperu imali pripadnici Trećeg ruskog dobrovoljačkog odreda (60 do 80 vojnika), čiji je zapovjednik bio Aleksandar Vladimirovič Škrabov, poznatiji kao Saša Škrabov ili Saša Rus. Tekst o njemu, pun hvale i zahvalnosti, u svibnju 2024, objavio je jedan portal iz RS-a kojeg neću imenovati, budući da nema impresum. Taj autor navodi neka mjesta gdje je ratovao ovaj odred, pri čemu je (ne slučajno) izostavio Jevrejsko groblje, ali je iz izvora Haškog tribunala detektirano da su Rusi bili tamo. Groblje u kojemu su spomenici preminulih Jevreja smješteno je u jugozapadnom dijelu Sarajeva, u predjelu Kovačića i Debelog brda i odatle su, u opsadi glavnog grada Bosne i Hercegovine, koja je trajala 1.425 dana, snajperisti Vojske RS-a i ovi ruski lišili života desetine tisuća žena, djece i starijih, od ukupno 14.000 pobijenih sarajevskih građana.

Aleksandar Škrabov je rođen 1954. u Litvaniji, koja je tada bila pod okupacijom Sovjetskog saveza, a kao dobrovoljac stiže u Republiku Srpsku početkom 1993. iz Kerča sa Krima, gdje je službovao kao zastavnik specijalne jedinice ruske mornarice. Kao dobrovoljac, prethodno je ratovao u Angoli i Gruziji, svuda gdje se dobro plaćalo, a koliko je njegov doprinos agresiji bio cijenjen u Vojsci Republike Srpske, svjedoči i podatak da mu je, premda je bio podčasnik, dodijeljen čin majora. Prema sjećanju jednog od pripadnika Trećeg ruskog dobrovoljačkog odreda, koje u pomenutom tekstu koristi portal, Škrabov je početkom 1994. u sarajevskoim naselju Grbavica uspostavio dobre odnose s ruskim mirovnim snagama u sastavu UN-a, čijem zapovjedništvu nije smetalo da surađuje sa zemljacima sumnjive ratne prošlosti. Poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma ruskog kontingenta više nije bilo u sastavu UNPROFOR-a, a Škrabov je izgubio život 4. srpnja 1994. godine, u borbama na Nišićkoj visoravni, u općini Ilijaš i sahranjen je uz vojne počasti VRS-a.

U listopadu 1994. u Oslobođenju sam objavio feljton o Rusima u Karadžićevoj vojsci, u kojem sam iznio i podatak da je u Vojsci Republike Srpske tokom rata bilo angažirano između 2.000 i 5.000 ruskih dobrovoljaca, koji su sudjelovali na gotovo svim bojištima, a znatan dio je poginuo. Kako je došlo do toga da Rusi budu angažirani u VRS-u?

Na temelju podataka do kojih sam došao u pripremi feljtona, sudjelovanje Rusa u agresiji na BiH nije bilo samo stvar volje avanturista nego je rezultat konkretnog plana obavještajnih službi Jugoslavije i Rusije. Naime, još tokom 1991, dok je trajao rat u Hrvatskoj, u Beogradu je boravilo izaslanstvo ruske vojne obavještajne službe, poznatije po skraćenici GRU, koje je sa Kontraobavještajnom službom JNA (KOS) dogovorilo da se u Moskvi formira punkt za određivanje Rusa koji će kao dobrovoljci ići u BiH i za novac sudjelovati u agresiji. Časnici GRU-a su odabirali ološ koju su slali u Beograd, a odatle ih je KOS upućivao u Vojsku RS-a. Rečeno im je da će to biti relativno lak posao, jer je JNA naoružala VRS i obećane su za ruske uvjete visoke plaće, ali je na ratištu bilo drugačije. Dio ruskih plaćenika je poginuo, dio pobjegao s bojišnice, a dio poslije rata ostao uskraćen za novac koji im je obećan.

U Višegradu, na uzvišenju iznad čuvenog mosta Mehmed-paše Sokolovića, 2017. godine otkriven je spomen-krst veličine 5,5 metara, težak 400 kilograma, u čast ruskim dobrovoljcima koji su poginuli kao pripadnici Vojske Republike Srpske tokom ratnih godina u BiH. Otkrivanju ovog spomenika nije bio nazočan nitko iz Ambasade Rusije u Sarajevu, jer je zvanična Moskva još ranije oprala ruke od svojih državljana koji su kao psi rata bili u ratu u Bosni i Hercegovini. Više udruženja koja okupljaju žrtve, porodice žrtava i svjedoke genocida, osudilo je podizanje ovog spomenika i podvuklo da je to vrijeđanje žrtava brojnih zločina, posebno počinjenih u Višegradu, gdje su 1992. u dvije kuće, u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, spaljeni živi ljudi, bošnjački civili, čak i djeca. Na kraju, nitko od snajperista koji su dejstvovali po civilima u Sarajevu do sada nije ni optužen, ni kažnjen.