Ruske, hrvatske i ostale konekcije

Nametanje nije dobro, preglasavanje je još gore, Bosna i Hercegovina treba skladno funkcionirati, ali... Ovako zapravo počinju sve priče zainteresiranih za našu zemlju, pri čemu valja naglasiti da se s ovim uvodom nije teško poistovjetiti, no problem počinje iza onog ali, kada obično slijedi “ne tako da se jednom od ta tri naroda čini to”. Čak ni Andrej Plenković, hrvatski premijer, koji je u petak ovako posegao za najnovijom odbranom jednog od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, nije baš umio definirati šta je to tačno učinjeno Hrvatima (ponovnim) izglasavanjem Zakona o Južnoj interkonekciji. Radi se o projektu plinovoda, koji bi povezao Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, prostirao bi se na pravcu od Dugopolja, Zagvozda i Imotskog (Hrvatska) preko Posušja (BiH), a onda Tomislavgrada, Šuice, Kupresa, Bugojna do Novog Travnika i Travnika, s krakom za Mostar. Ukupna dužina trase je 180 kilometara, vrijednost projekta procijenjena je na oko 100 miliona eura, a plinovod treba da se spoji sa već izgrađenim kapacitetima u BiH – od Travnika, preko Zenice, Visokog i Sarajeva do krajnjeg istoka zemlje. Tri su bitne značajke cijele priče: BiH bi prestala biti ovisnik o ruskom gasu, dobila bi mogućnost snabdijevanja s hrvatskog LNG terminala na Krku, dakle, i plinom bi se mogla osloniti na Evropu, i jedini koji se protiv projekta zdušno bori jeste lider HDZ-a BiH Dragan Čović.

Istina živa: u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH Čović je preglasan, hadezeovci su listom stali iza odluke svoga partijskog šefa, a hoće li ova plinska veza s Hrvatskom biti nametnuta, odlučit će Dom naroda. Čović je u svojoj odanosti ruskoj konekciji išao dotle da su ministri HDZ-a Vladi Federacije predložili Draganov gasni zakon, koji bi - da je prihvaćen - posve sigurno uspio ostaviti BiH u raljama ruske dobre volje još najmanje koju godinu, jer bismo onda u proceduri imali dva zakona o jednoj evropskoj konekciji i tako sve uvjete da nijedan ne dobije zeleno svjetlo. Zapelo je na državnom operateru - BH Gasu - koji se već navodno i priprema za evropsku kopču, a lider HDZ-a BiH bi da ima svoju firmicu koja će pokriti plinske poslove, em bi bilo para od kopanja i polaganja cijevi, em stranačkog uhljebljenja. To je, tvrdi Čović, pitanje svih hrvatskih interesa, pa makar to značilo - a znači evo tri godine - blokadu plinovoda prema Hrvatskoj. Trojka se u Vladi ponijela državnički, odbijajući Čovićeva kukavičija jaja, ali... Uvijek to ali: mnogo više od drame u Vladi, dramilo se interkontinentalno jer se američka konzervativna fondacija Haritage raspisala u pravi čas. Listi optužbi na račun ambasadora Michaela Murphyja skoro da je pozavidio i Milorad Dodik, pismo se, uostalom, i koristi njegovom odlazećom retorikom da bi optužilo američkog ambasadora u našoj zemlji kako prisiljava kršćane da se povinuju muslimanima, ima tu, naravno, provjerenih crvenih krpi za zapadne oči - red Turske, dva reda Irana - malo Hrvatske i nešto Rusije u tragovima, sve u svemu, doima se kao da je nastalo u najslavnijim danima radionice Mate Bobana. Navodno je rezultat energetske promućurnosti izvjesnog Maxa Primorca i političke domišljatosti Željane Zovko. Iako se i u Baškoj Vodi priča kako su mašine u pripravnosti da nastupe kada Čovićevi tender-bezi dobiju posao, lider HDZ-a BiH se u pismu ne spominje, valjda da bi u miru osmišljavao nove prepreke izglasavanju zakona.

U Parlamentu je, očekivano, bilo dramatično. Više pauza nego konstruktivne debate, u SDP-ovom taboru manjak razumijevanja za onaj dio koalicijskih partnera iz HDZ-a 1990, mediji su čak izvještavali kako se vanredno pozivaju na dogovor Nikšić - Čović, no iako o istom dogovoru govori i hrvatski premijer Plenković, niko da kaže o čemu je riječ. Dragan Mioković, predsjedatelj Doma, kao i zastupnici Naše stranke, ostali su pri svojim zaista potrebnim amandmanima, što je, uostalom, prepoznala i SDA, formalni predlagač zakona praktično i usvojenog prije više od tri godine, kada je ova stranka i bila na vlasti. Opet se pokazalo da se od Mirsada Zaimovića ima šta naučiti: šef Kluba SDA - partije koja je svjetlosnim godinama daleko od stavova NS-a - niti jednog trenutka nije dvojio da su interesi Bosne i Hercegovine daleko važniji od domaćih mimoilaženja i tako je i vodio svoje kolege. Narod i pravda, i u trojci daleko naklonjeniji SDP-u nego NS-u, bez puno buke stao je uz zakon, koji je u konačnici prošao sa znatnom većinom i protiv koga su bili samo hadezeovci. Ostatak Kluba HNS-a bio je suzdržan, ali je listom bio za zaključak koji govori o potrebi restrukturiranja BH Gasa i njegovih upravljačkih struktura u korist multietničnosti. Hoće li, u konačnici, upravo to iskoristiti Čović, druga je priča, makar smo mi svikli da vođstva javnih državnih preduzeća slikaju odnose partija na vlasti daleko više nego zainteresiranost tih partija za kvalitetne i stručne kadrove. Kako god, ovom se dijelu posla već pristupilo i to pod nadzorom federalne Vlade, odnosno resornog ministarstva.

Ambasada SAD-a u našoj zemlji je temeljito odgovorila novinarima i na pitanja vezana za optužbe Heritage fondacije, ne odbacujući samo podle optužbe već i podsjećajući da Čovićevi lični interesi nisu nužno i interesi Hrvata, a zapravo vraćajući se na suštinu zakona koji se u konačnici svodi na izbor između Rusije i njenih interesa i(li) interesa BiH. Isto važi i za Dom naroda. Zato je pitanje svih pitanja hoće li HDZBiH otići tako daleko da insistira na skupljanju potrebne većine za potezanje vitalnog nacionalnog interesa. Lider NiP-a i ministar spoljnih poslova naše zemlje Elmedin Konaković ne vjeruje da će Čović blokirati Plan rasta i evropski put BiH, mada se ograđuje - to je njegov stav koji nije baziran na razgovoru s koalicijskim partnerom. No, upravo su Konaković i njegov hrvatski kolega Gordan Grlić Radman svojedobno targetirani zbog Južne interkonekcije od američkog državnog sekretara Antonyja Blinkena. Da je riječ o Balkanu, geostrateškim postavkama i riješenosti zapadnih partnera da se ozbiljno suprotstave Putinovim ambicijama u ovom dijelu svijeta, svako malo potvrđuje i ruska ambasada zalažući se za Čovića i njegovo tvrdoglavo insistiranje na odgađanju projekta. Jer samo naivni mogu povjerovati da su razlozi zahtjeva za koje lider HDZ-a odlično zna koliko su neprihvatljivi samo plod njegove gramzivosti, a ne i preuzetih obaveza s putešestvija pod Dodikovim šinjelom. O značaju federalnog ne Putinu, u ovom času možda i najslikovitije svjedoči istup srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Naoko jedini regionalni igrač bez učešća u ovom okršaju, iako preopterećen vlastitim problemima, izjadao se uoči vikenda svom omiljenom Informeru i najavio američko-evropsko-britansko suglasje o uvođenju sankcija Naftnoj industriji Srbije u kojoj je Gazprom važan suvlasnik. Nije, veli Vučić, spreman da priča o uvođenju sankcija Moskvi, ali bi rado sa Zapadom razgovarao o rokovima. Raduje se Trumpu, no “on će raditi na drugim stvarima”, odnos prema Rusiji ne vjeruje da će se puno promijeniti. Zna Vučić, i kad to ne govori, da već odavno nisu u opticaju nametanja, preglasavanja, čak ni ideali ovdašnjih ili pak regionalnih suglasja, već jedina moguća konekcija. Ona koja vodi na Zapad.