Robovi među nama

Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Deklaraciju o trgovini porobljenim Afrikancima i rasno utemeljenom ropstvu Afrikanaca kao najtežem zločinu protiv čovječnosti (A/80/251 119) sa 123 glasa za - većinom zemlje Globalnog juga, Afrike, Kariba, tri glasa protiv - SAD, Izrael i Argentina, te 52 apstinenta - među njima Velika Britanija, mnoge zemlje Europske unije, te Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija, a 15 zemalja nije ni glasalo. Tako se na najprestižnijoj svjetskoj pozornici, onoj UN-a, našla delikatna tema koja svjedoči o najsramotnijoj i najdugotrajnijoj epizodi zapadne civilizacije u kojima su se ljudska bića stoljećima tretirala naprosto kao sredstvo, stvar, roba.

Stoljećima su trajale takve nehumane prakse, milijuni ljudi su bili žrtve te komodifikacije ljudskog života, mnoge zemlje su na tome prosperirale dok je onima drugima, ponajviše afričkim i karipskim zemljama, i danas razvoj limitiran uslijed tog posve negativnog povijesnog naslijeđa. SAD su glasale protiv Deklaracije, ističući kako se suprotstavljaju svakom obliku ropstva, ali odbijaju moguću reparaciju ili odštetu budući da u tom vremenu ljudske povijesti ropstvo nije bilo zabranjeno međunarodnim pravom, a također se ne slažu s kvalifikacijom ropstva kao zločina protiv čovječnosti. Izrael i Argentina će se prikloniti ovom stavu vodeći se generalnom skepsom prema UN-u koju zagovaraju premijer Netanyahu i predsjednik Milei, a i pokazujući posebnu vrstu privrženosti politici Washingtona. Velika Britanija i sve zemlje EU sličnih su stavova, pa su apstinirale od glasanja, plašeći se moguće reparacije i ostalih pravnih presedana vezanih za klasifikaciju zločina protiv čovječnosti.

Inače je Gana inicirala usvajanje Deklaracija, a ministar vanjskih poslove te zemlje Samuel Ablakwa će u svom govoru istaknuti upravo SAD i EU, kao nekad glavne počinitelje i sponzore transatlantske trgovine robljem, tražeći formalnu ispriku od Afrike i svih ljudi afričkog porijekla. No, velike sile rijetko, gotovo nikada, ne traže oprost za greške iz prošlosti, pa je stoga njihovo glasanje, iako na pozornici koja deklarativno štiti dostojanstvo svakog ljudskog bića, posve očekivano. Pokazatelj je to kako se i najrazvijenije svjetske demokracije izrazito teško suočavaju s prošlosti. Ne radi se ovdje samo o etičkom aspektu budući da se lagano složiti kako je ropstvo posve skandalozan i negativan fenomen, već se radi o političkoj odgovornosti koju je moguće prevesti i u pravnu sferu, a u tom aspektu države dominantno paze na svoje vlastite interese, glasaju protiv ili apstiniraju.

Iako su nam zapadne zemlje pokazale kako se suočavaju s prošlosti - nedostaje formalna isprika, plaše se mogućih pravnih posljedica, navedene teme su uvijek politički osjetljive budući da demaskiraju razne društvene narative o herojskim i etičkim karakteristikama naroda i država - upravo su iste zemlje nakon ratnih devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije opsesivno širile ideju o suočavanja s prošlosti tražeći isto od svih zemalja aktera sukoba. Navedeno suočavanje s prošlosti tako će postati čest i perpetuirajući mehanizam društvene i političke polarizacije, utjecat će na sveobuhvatne odnose između država i limitirati buduću suradnju i relaksaciju političkih odnosa. Sada, s pozornice Ujedinjenih naroda, razvijeni svijet šalje poruku kako je dovoljno generalistički osuditi svaku povijesnu negativnost, u ovom slučaju ropstvo, ali samo u mjeri da to ne interferira s državnim interesima, negativno utječe na nacionalni ponos ili pak generira moguće pravne reperkusije. Da li su oni učili od nas - nakon devedesetih pa sve do danas većinom dominira maksimiziranje vlastitih i minimiziranje tuđih žrtava što je, naravno, razumljivo, ali ljudski i etički gledano pogrešno - ili smo mi učili od njih, ostaje nam kao pitanje?

Iako bi ovakav dominantno zapadni stav lagano mogao biti etiketiran kao sistemsko poricanje ili minimiziranje dokazanih činjenica - u vezi sa ropstvom procjenjuje se kako je četiristo godina ropstva stvorilo najveću prisilnu migraciju o povijesti (12-15 milijuna), muškaraca, žene i djece, koji su osuđeni na posve nehuman život - čini se kako se temeljno radi o instrumentu političke moći i ugleda, budući da bi priznanje prošlih zločina moglo negativno utjecati na same države, na simboličkom ili pravnom pogledu.

Zanimljivo je glasanje promatrati iz perspektive država bivše Jugoslavije: dvije republike članice EU, Slovenija i Hrvatska, apstinirale su u skladu sa službenom briselskom politikom, također kao i Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, dok je Republika Srbija glasala za, međunarodnog konteksta radi, isto kao Rusija. Sve zemlje, posve razumljivo, zbog ratnih devedesetih, imaju problema u suočavanju s prošlosti većinom na domaćem planu i regionalnom kontekstu, dok se na međunarodnom planu naprosto priklanjaju stavovima većih sila, u ovom slučaju ili EU ili pak Ruske Federacije i zemalja Globalnog Juga. Kompleksna je definitivno ta južnoslavenska politička panorama - inače riječ slaveni vuče korijen od latinske riječi sclavus, što doslovno znači rob (eng. slave; njem. ser Sklave; tal. lo schiavo) - koja i sama ima bremenitu i mučnu povijest, ali ipak većinom ne uspijeva politčki prepoznati tuđu muku, a ropstvo je primjer toga kada se radi o drugim i dalekim populacijama, pa se priklanja velikim geopolitičkim pozicijama.

Iako Deklaracija nije obvezujuća, a i primjena je upitna, njezin smisao treba tražiti u činjenici da se na platformi visoke svjetske politike našla tema ropstva, tamne strane naše civilizacije, koja svjedoči o tome kako su velike sile tretirale ljude na posve brutalan i nehuman način stoljećima, kršeći svaki onaj bazični antropološki postulat o dostojanstvu svakog ljudskog bića, u koji se i danas deklarativno i po potrebi zaklinju.