Religija i sekularnost BiH

U evropskoj političkoj tradiciji koja je odvojila društvo od države, država je dobila ulogu garanta uspostavljenih društvenih odnosa, složenih i legaliziranih društvenih interesa, temeljnih ljudskih prava i sloboda.

Ustav Bosne i Hercegovine je definirao naše društvo kao multietničko, multikonfesionalno i sekularno, te istovremeno kao građansko, sa ustaljenim i civiliziranim ljudskim pravima i slobodama.

Država je, dakle, odgovorna po Ustavu za očuvanje takvog društva, za stanje ljudskih prava i sloboda, slobodu vjeroispovijesti i svjetonazora, te za ravnopravnost naroda i očuvanje njihovih identiteta.

Da bi država efikasno i u skladu sa svojim odgovornostima obavila ove funkcije, ona mora biti strogo odvojena od utjecaja pojedinaca, raznih društvenih lobija, religija i njihovih velikodostojnika. To drugim riječima znači da državne institucije moraju biti izvan takvih uticaja, očuvati svoju samostalnost, neutralnost i suverenost.

Država treba izgraditi institucije koje garantiraju i štite građanska, nacionalna i vjerska prava i prava pojedinaca, ali država ne smije nacionalizirati ili konfesionalizirati svoje institucije, podrediti ih potrebama bilo kojih društvenih grupa i pojedinaca, njihovim navikama i običajima, ritualima i pravilima njihovog ponašanja. U okviru njihovih osobnih i kolektivnih prava, država im to mora omogućiti, u skladu s Ustavom, u njihovim institucijama i organizacijama, nikako ne u državnim. Država ne smije dozvoliti rušenje svog temeljnog principa konstitucije pod izlikom zaštite ljudskih prava. Princip sekularnosti države je izvan svih drugih prava, kolektivnih i pojedinačnih. Ona ta prava treba osigurati unutar društvenih i vjerskih organizacija, unutar njihove propisane djelatnosti, a ne izvan toga.

Ovaj temeljni princip uređenja odnosa između vjerskih zajednica i države u BiH je odavno narušen iako je ugrađen u Ustav BiH.

Svjedoci smo rastućeg utjecaja vjerskih zajednica na politiku i državu. U posljednjih tridesetak godina strategija tog utjecaja je bila desubjektivizirati građane i depolitizirati političke institucije, pretvoriti ih u predmet njihove djelatnosti. Cilj toga je političko i državno liderstvo objediniti s vjerskim liderstvom. To su činile i čine vodeće vjerske zajednice u BiH, s više ili manje upadljivosti, s više ili manje uspjeha. To čini i međunarodna zajednica dajući vjerskim zajednicama i njihovim liderima često političku ulogu.

Naravno, vjerske zajednice su ovaj proces konfesionalizacije države i desubjektivizacije građana nastojale legalizirati ili barem ozvaničiti, bez obzira na principe na kojima počiva Ustav BiH.

One su prvo isposlovale kod vladajućih nacionalnih stranaka koje zavise od njihove podrške ulazak u strukture države, uspostavile svoje institucije koje su postale paralelne državnim, sa svojom unutarnjom organizacijom i državnim novcem.

Potom su isforsirale donošenje državnog Zakona o slobodi vjere i položaju crkava i vjerskih zajednica kojim su odvojile državu od vjerskih zajednica, ali ne i vjerske zajednice od države. Tim zakonom je precizirano nemiješanje države u vjerske zajednice, ali nije precizirano nemiješanje vjerskih zajednica u državu. Osnovni cilj ovoga zakona je bio legalizacija rada vjerskih zajednica u državnim institucijama, i to u onima koje imaju odlučujući utjecaj na stabilnost i budućnost društva. Radi se o odgojno-obrazovnim i znanstvenim institucijama i o uvođenju vjeroučenja i vjerskih obreda u njih, da bi se preko tih institucija utjecalo na karakter društva, na polarizaciju njegove multikonfesionalnosti i multietničnosti. Upravo su odgojno-obrazovne i znanstvene institucije, koje okupljaju djecu i omladinu, odlučujuće u izgradnji društva, karaktera društvenih odnosa, njihovoj homogenizaciji ili destrukciji.

Ono, međutim, što se nije još uspjelo legalizirati, to je ozvaničeno. Pod izlikom temeljnih ljudskih prava, koja mogu biti propisana samo Ustavom i zakonom države, i koja se garantiraju u društvenom ponašanju i u institucijama određenim za to, uvode se u državne institucije, preko pojedinaca i njihovog ophođenja, vjerski običaji i rituali - od pozdrava do vidljivih spoljnih manifestacija u obavljanju javnih funkcija.

Tako građani u komunikaciji i pri obavljanju svojih poslova s državom moraju prihvaćati te obrasce ponašanja ili svoje poslove neće moći završiti. Da ne govorimo o tome koliko se sam rad državnih institucija podređuje zahtjevima vjere i vjerskih obaveza.

Bez obzira na to radi li se o legalnoj ili nelegalnoj izgradnji BiH kao vjerske države, treba podsjetiti da je i jedno i drugo neustavno.

Po Dejtonskom sporazumu, sekularnost države Bosne i Hercegovine nije izravno propisana, ali jest posredno. Aneks II na Ustav BiH, Posebne odredbe, Član 2. Kontinuitet propisa, glasi: “Svi zakoni, propisi, sudske procedure, koje su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupa na snagu, ostat će na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi kompetentni organ vlasti u BiH.”

U trenutku stupanja na snagu Dejtonskog ustava BiH, bili su na snazi Ustav Federacije BiH, Ustav RS-a (koji je Dejtonskim sporazumom legaliziran) i Ustav Republike BiH. U Ustavu RBiH sekularnost države je bila dosljedno provedena, a vjerske zajednice strogo odvojene od države.

U Ustavu Republike Bosne i Hercegovine (Službeni list RBiH, 14. 3. 1993. godine, Sarajevo), u čl. 91. piše:

“Zajamčena je sloboda savjesti i vjeroispovijesti.

Ispovijedanje vjere je slobodno i privatna je stvar čovjeka.

Vjerske zajednice odvojene su od države i slobodne su u vršenju vjerskih poslova i vjerskih obreda.

Vjerske zajednice mogu osnivati vjerske škole za spremanje svećenika.

Protivustavna je zloupotreba vjere i vjerske djelatnosti u političke svrhe.

Vjerske zajednice ne mogu osnivati političke organizacije.

Društvena zajednica može materijalno pomagati vjerske zajednice.

Vjerske zajednice mogu imati pravo svojine na nekretnine.

Vjerske zajednice mogu da se bave privredom i drugom djelatnošću pod uvjetima utvrđenim zakonom.”

Kako ti principi Ustava RBiH nisu u suprotnosti s Dejtonskim ustavom BiH, niti je “drugačije određeno od kompetentnih organa vlasti”, sekularnost države je još uvijek ustavna kategorija, što znači da su neustavni i zakoni i običaji kojima se vjera na bilo koji način uvela u institucije države.

Uz ovo, nužno je naglasiti da razumijevanje sekularizacije i konfesionalizacije u BiH treba voditi računa o povijesti formiranja kulturnih obrazaca u našem društvu koje je nastalo kao posebna kulturno-civilizacijska tvorevina.

Odlučujući utjecaj u formiranju simboličkih i kulturno-religijskih vrijednosti imala je jedna posebna društvena forma komunikacije i vrijednosti koje su iz nje proistekle. Možemo utvrditi da je bh. društvo formirano u jednoj vrsti izvorne socijalne interakcije. To znači da je ovo društvo predstavljalo poseban tip komunikacijske zajednice.

Ova posebnost se sastoji u tome što se identitet svake etničke zajednice formirao u mediju zajedničkog jezika koji je omogućio razumijevanje i u mediju zajedničke sredine (toposa) koja je omogućila uvažavanje, tj. suživot. Svaka etnička zajednica je u svome identitetu sadržavala elemente druge etničke zajednice. Pojednostavljeno rečeno, narodi u BiH nisu živjeli jedni pored drugih u nekoj mehaničkoj svezi, nego zajedno, jedni s drugima.

Ova pluralnost identiteta opstajala je u njihovom životnom prožimanju. Država BiH, bez obzira na njene povijesne oblike, nije imala odlučujući uticaj na to. Svi oblici identiteta su sačuvani zahvaljujući distanci od države - država je uvijek bila pod uticajem neke dominantne religije ili ideologije. Kada religija uđe u državne institucije, onda ona postaje ideologija, ona želi oblikovati državne institucije, njihov rad i protokole, čak subjektivna ponašanja svih njihovih uposlenika. Tako se država pretvara u arenu vjerskih uticaja koji mogu blokirati državu, ali i polarizirati i destabilizirati društvo. U tom slučaju, svaka vjerska organizacija će se boriti za primat u državi. Na taj način se i može dobiti državni legitimitet jedne religije, ali će se izgubiti multireligioznost. To direktno vodi u polarizaciju društva i vjerovatno u raspad države.

Pod zaštitom ljudskih prava koja se stavljaju iznad države može nestati i ono malo sačuvanog naslijeđa pluralnosti bosanskih identiteta.