Putovanje na kraj debelog crijeva
Predsjednik Srpske demokratske stranke Milan Miličević pozvao je prije nekoliko dana ljutog protivnika koji se nalazi na čelu i SNSD-a i Republike Srpske da se povuče sa svih funkcija. Dodik je, smatra Miličević, postao prevelik teret za Republiku Srpsku i za srpski narod i njegovo povlačenje bi bilo odgovoran i patriotski čin. Od stotinu drvenih advokata koji svakodnevno brane Dodika od domaćih izdajnika i stranih agenata, u vatru je za šefa prvi skočio Radovan Kovačević.
Čitajte kolumne Gorana Dakića:
Branio je Kovačević šefa i ranije, braniće ga i ubuduće - bar dok šef ne padne, jer su ljudi poput Kovačevića lojalni vlasti, a ne ideologiji - ali je malo koja odbrana bila tako jadna i bijedna kao ona koja je došla nakon Miličevićevih riječi. U dvije riječi: Kovačević je Dodika uporedio sa Đokovićem i upitao se šta bi bilo kada bi neko pozvao srpskog tenisera da se povuče sa terena. Koliko bi Srbi onda imali šampiona?
Komentarisanje Kovačevićevog ulizivanja isto je što i čišćenje septičke jame. Čovjek koji se bavi tim poslom naprosto mora da se opogani. Nema potrebe ismijavati Kovačevićevu drskost, jer se iza te drskosti nalazi raspucana praznina u kojoj drijema duh političkog samoljublja. Kovačević je takav kakav je, nije ni prvi ni zadnji, zemlja je puna kovačevićā, biće ih, kako stvari stoje, svakim danom sve punija, stoga treba postaviti jedino smisleno pitanje: zašto delegat SNSD-a u Domu naroda PSBiH sebe baš ovoliko izlaže ruglu?
Nije esenesdeovcima strano prostačko i agresivno ulizivanje Dodiku, ali je Kovačević na to putovanje na kraj šefovog debelog crijeva krenuo u čizmama od sedam milja. Zašto? Ima li Kovačević bilo kakvu potrebu da se dodvori gazdi sem one uobičajene stranačke? Oni koji su pratili posljednja zasjedanja Narodne skupštine Republike Srpske – posebna, kakva bi druga bila? – kažu da i te kako ima. Ulazio je, tvrde novinari, Kovačević tih dana u skupštinski restoran čim bi Dodik sjeo da pojede neku šniclu, ali mu nije prilazio ni koliko da ga pozdravi.
Baš je tih dana PDP-ov Nenad Vuković voljom žrijeba izabran za delegata u Domu naroda umjesto SNSD-ove Snježane Novaković Bursać. Bog dragi na nebesima ne bi raspetljao šta se sve tu dešavalo tih godinu i po, ali njegovi nižerangirani činovnici znaju kako je do svega došlo. Naime, na glasanju u NSRS-u dvije liste SNSD-a imale su po 14 glasova, jedna 13 i lista sa Snježanom Novaković Bursać na čelu 12 glasova. S druge strane, lista SDS-a imala je 13, a lista PDP-a sa Nenadom Vukovićem na čelu 12 glasova.
Cirkus koji je trajao godinu i po ne bi nikada bio ni podignut da je SNSD prilikom glasanja rasporedio svoje glasove onako kako je bilo dogovoreno. Elem, jedan poslanik vladajuće koalicije mimo dogovora je glasao za listu na čelu sa Radovanom Kovačevićem umjesto za listu koju je predvodila Snježana Novaković Bursać.
Time je Kovačevićevu obezbijedio 14 glasova i siguran prolaz u Dom naroda, dok je istovremeno lista Snježane Novaković Bursać na kraju imala 12 umjesto dogovorenih 13 glasova. Da je poštovan dogovor o glasanju, liste Radovana Kovačevića i Snježane Novaković Bursać imale bi po 13 glasova, a PDP-ov Nenad Vuković sa 12 glasova ne bi imao osnova za žalbu. Ali, Kovačević se uplašio da će ostati bez delegatske apanaže i manirom jeftinog pijačnog varalice podvalio je svojima ono što se ne jede.
I bez plećke je svima jasno šta je Dodik pomislio kada je cijeli cirkus sa žrijebanjem delegata za Dom naroda završen. Svikao na igre visokog rizika, zaboravio je na pacere iz sopstvenog dvorišta. I može Kovačević samome sebi da dogovara dvadeset i dvije izjave u svim dnevnicima RTRS-a, ali je sve zalud. Biće jedan od rijetkih koji se sa ekrana ne samo čuje i vidi, nego i osjeti.
