Prijeti li rat velikih razmjera?
Uzvratne vatre (ne)će biti
Sukob između Irana i Izraela je neobičan “rat” na daljinu, koji dvije zemlje udaljene preko 1.500 km vode između sebe. Ovaj nazovimo rat je rezultat potpunih ideoloških razlika dvije države koje su iz raznih razloga dovedene u ratni klinč. Rat se zasada vodi po proporcijama Zapada, koji neuvijeno navija za Izrael, ali želi da “sačuva” sukob u granicama Gaze, bez da on postane bliskoistočni požar, što je jasno prema reakcijama Sjedinjenih Američkih Država i upozorenjima Evropske unije. Nakon najnovije izraelske provokacije Iran se našao u delikatnoj situaciji da uzvrati na izraelski napad koji je djelimično oštetio neke vojne instalacije, ali nikako nije uništio vojnu sposobnost Irana. Ovdje je sada stvar nacionalnog ponosa - da li će Teheran uzvratiti udarom po metama u Izraelu i da li ćemo prisustvovati revanšu širih razmjera?
Čitajte kolumne Adamira Jerkovića:
Poslije razmjene vatrenih dejstava sa jedne i druge strane (u konačnici rezultat je 2:2), trebalo bi da dođe do blagog smirivanja situacije. Jer, obje strane su postigle određene rezultate koje mogu predstavljati kao “svoju pobjedu”. Na sceni će ostati ratna retorika, propagandni rat, ali malo je vjerovatno da će uslijediti uzvratna vatra. Uostalom, bombardiranja izraelske avijacije isključivo po vojnim ciljevima, pri čemu su izbjegnuti udari po naftnim poljima, rafinerijama ili nuklearnim postrojenjima, znak su da u Izraelu ostavljaju mogućnost “mirnog” prevazilaženja problema, premda bi jevrejska država najviše voljela u rat uvući američku vojsku. Ovoga je puta Izrael, koji se dosad oglušivao o “savjete” Washingtona, poslušao instrukcije Amerikanaca koji se protive rasplamsavanju sukoba do kojeg bi vjerovatno došlo da se Izrael ustremio na naročito osjetljive mete. No, niko ne može govoriti, ipak, da li će jastrebovi u Izraelu predvođeni Netanyahuom, Ben Gvirom i Smotrichem ostati mirni ako Iran uzvrati na posljednji napad.
Činjenica je da Netanyahu vodi jevrejsku državu potpuno drugačije od svojih prethodnika, pa nije isključena mogućnost da ova “politička ukoljica” odluči ići na sve ili ništa. Ovo je čak vrlo moguće, da jednostavno iskoristi politički trenutak zauzetosti Amerikanaca izborima koji su ušli u završnu fazu. Sada će sve zavisiti od odluke Teherana. Ako ima dovoljno političke svijesti i smisla za pragmatizam, Iran će izbjeći ovaj sukob, barem u ovoj fazi. Ko je ovdje u prednosti? U psihološkom smislu - Iran, koji je pokazao oštre zube i povratio ugled u muslimanskom svijetu, koji je razočaran arapskom šutnjom na genocid u Palestini. Treba reći da su kod većine muslimana potezi Irana dočekani sa odobravanjem, jer se svijet nalazi pod utiskom apokaliptičkih scena iz Gaze, gdje Izrael uz pomoć Zapada, koji opskrbljuje jevrejsku državu tonama ratnog materijala, masovno ubija stanovnike Palestine. Stravični genocid je dosad odnio 43.000 života, a preko 100 hiljada ljudi je ranjeno u umobolnoj percepciji Izraela da protjera sve muslimansko, pa i kršćansko stanovništvo sa ovih prostora. U Izraelu se odavno kroji karta buduće Gaze u kojoj nema mjesta za Palestince i kao takva se nudi po tržištima zapadnog svijeta. Dokle god cionistička politika bude prevladavala u Izraelu, iranski front će stalno jačati, a on je u uzletu od pobjede iranske revolucije 1979. godine.
Obnavljanje veza sa islamskim svijetom
U nedavnom feljtonu u Oslobođenju pisao sam o slomu imperijalne politike cara Pahlavija, koja se oslanjala na SAD i na Izrael do 1980. godine. Sa jevrejskom državom je novi revolucionarni režim ajatolaha Homeinija prekinuo odmah ekonomski projekat “Cvijet”. Prema klauzulama sporazuma, Izrael je trebao dobijati iransku naftu, a zauzvrat bi izgradio u Iranu raketni sistem. Neprijateljstvo između ove dvije zemlje održava se 45 godina. Nikada među njima nije došlo do bitnijeg popravljanja odnosa. Teheran ne priznaje pravo jevrejskoj državi na postojanje, dok pri tome Izrael pokazuje neuvijeno mržnju prema Arapima, kojima stalno sužava prostor za život. Šta bi sada trebao uraditi Iran? Najprije, popraviti odnose sa arapskim svijetom, a posebno ovu aktivnost treba usmjeriti prema Saudijskoj Arabiji i Jordanu, koji je u aprilskoj akciji Irana protiv Izraela također uništavao iranske rakete i dronove iznad svoje teritorije.
Na unutrašnjem planu Teheran će nastaviti da razvija svoju vojnu industriju. Od revolucionarnih događaja na kraju 1970-ih godina uspio je ne samo da obnovi već da se priključi zemljama koje su razvile visoku ratnu tehnologiju. Uostalom, rusko-ukrajinski rat je najbolje pokazao snagu visoko sofisticiranih iranskih dronova. Iranu trenutno nedostaju moderan sistem protivvazdušne odbrane i borbena avijacija, ali je zato Teheran uspio uraditi tehnologiju i proizvodnju balističke rakete različitog dometa i visokih performansi, od Fateha, Zofagara, Kijama i Šahaba 3, koji ima domet do 2.000 km, što znači da može tući Izrael sa velike daljine. Izrael je u prednosti sa ratnom avijacijom. Posjeduje respektabilnu flotu, ima mlažnjake F-15, F-16 i danas najmoderniji fantom F-35, koji je nevidljiv za radarska osmatranja. Da se ne govori o nuklearnom oružju, dok je Iran na putu da ga uskoro uvrsti u svoje vojne arsenale. Stoga, rat širih razmjera ne odgovara Teheranu. U narednom periodu Iran će sasvim sigurno nastaviti da razvija i širi svoje veze sa šiitskim proksyima u Siriji, Iraku i Jemenu, Libanu i Gazi (Hezbollah i Hamas). Ovo će u budućnosti biti njihova trasa djelovanja do nove prilike za međusobni megdan.