Prazničke i stvarne slike

Elementarna pristojnost i pripadajuće kućno vaspitanje nalažu to da se, u ovih dvadesetak prazničko-blagdanskih dana, svojstvenih svakom kraju decembra i početku januara, u raspoloženju i s radošću prime i prihvate čestitke, izrazi lijepih želja i toplih osjećanja. Odnosi se to i na relacije s porodicom, prijateljske i druge bliske krugove, kao i na percepciju oficijelnih, medijski obilnih poruka, čestitki i želja mnogog zvaničnika, kojima se, po tradiciji, u ovo doba godine doslovce neumorno prekopa javni prostor.

Običaj je da su praznički povodi prilika za ustaljene dvije vrste čestitki, želja i poruka: one privatne, intimnije i vezane za neposredno porodično, radno i prijateljsko okruženje, rijetko kad bivaju zasjenjene rezervom ili, pak, sumnjom u iskrenost i samo protokolarnu vrijednost, dok one oficijelne, kojima se drčno isprse javni likovi, nosioci političkih i funkcija u vlasti, u individualnom ili kolektivnom pakovanju, uz to što su slatkorječivije, opširnije i katkad nepotrebno raskošne, nerijetko izazivaju suprotan efekat od onoga što je autor zamislio. Razlog? To što nas takvi autori – tačnije: oni koji potpisuju poruke, želje i čestitke, jer nije sigurno da su ih pisali oni, a ne neko od njihovih saradnika – ponekad ne mogu osloboditi potrebe da to što nam se poručuje vežemo, u automatskoj asocijaciji i katkad neprobavljivom poređenju, s onim što inače rade, kako se ponašaju, šta govore i koliko (na)opako, iščašeno i štetno se javno promovišu.

Ne iznenađuje to što smo svjedoci (opet) masovne trke i nastojanja niza zvaničnika da nas čestitkama podsjete na sebe i da na njih obratimo pažnju uz praznike. Od njih se to očekuje, oni znaju da se to od njih očekuje, pa su već rutinirani u navici da nam poruče ono za šta vjeruju da od njih želimo čuti (šifra: populizam). Ali, u žaru borbe neki od njih zaborave ono malo prije pomenuto – da ih znamo i u nekim drugim, neprazničkim situacijama, da smo ih doživjeli, formatirali i definisali i u nekom posve drukčijem, suprotnom svjetlu od onog koje se hoće prodati prazničkim oglašavanjem, slatkorječivim čestitkama i željom da to bude shvaćeno kao iskren, jedva dočekan i svima prihvatljiv odnos. Da li zato što računaju na našu kratku pamet i brzohlapeće pamćenje ili stoga što važnijim smatraju ono što poručuju od onoga što inače rade na naše čuđenje i štetu – nije, možda, najbitnija stvar. Mnogo važnije je to da li stvarno vjerujemo i da li iskrenim i prihvatljivim možemo popiti ono što su smislili za prazničku sliku sebe s nama i nas s njima.

Da li je, kad je tako, eventualne čestitke Sanje Vulić uz vjerske i novogodišnje praznike, moguće odvojiti od njene nove demonstracije šizofrenog izopačenja, kad članicu CIK-a Vanju Putinu Bjelicu – tragom Dodikove skandalozne sirovosti o njoj kao “političkoj prostitutki” – nalijepi sa “SDA-ova snajka” i “radom na Islamskoj deklaraciji”? Može li se čestitanje Dragana Čovića isturiti u prvi plan, a zaboraviti njegov odnos prema neuspjelom osvajanju Južne interkonekcije i najnovijeg, arogantnog “Svi koji se zavaravaju da će se mjesto trgovanja električnom energijom izmjestiti iz Mostara u Brčko – u zabludi su, to se neće dogoditi”? Ili potez predsjednice Federacije BiH Lidije Bradare, uz čestitke i lijepe želje, sa tužbom (i zadrškom od godinu) Ustavnom sudu protiv Zakona o Južnoj interkonekciji, u funkciji produžene ruke stranačkog šefa, operisanog od oduševljenja američkim planom za ovaj projekat?

Čestitar je i lider SDA Bakir Izegtbegović, ali to neće zasjeniti njegovo nedavno zeničko okrivljavanje vladajuće trojke za sve što u nas nije dobro, pa joj fakturiše nesposobnost, neznanje, nepotizam i zapošljavanje po urneku stranačke podobnosti – kao da je to nešto novo i kao da to, dok je SDA bila na višedecenijskoj vlasti, nije dovedeno do perfekcije...

Kad bi se poseglo i za drugim primjerima, i to samo onim iz posljednjih desetak decembarskih dana, mnogo slikovitija, obimnija i rječitija bila bi ilustracija osnovne teme – koliko, uz poslovično licemjerje, vjerovati iskrenosti čestitki i lijepih želja ako se zna od koga dolaze, ko su im autori i kakav im minuli rad iza svega stoji. Pitanje je koliko dug bi bio registar u takvoj slikovnici. I koliko bi nas to uspjelo uvjeriti u razloge za rezervu, oprez, ako ne i u sumnju u ono što nam se – samo zato što se to očekuje, što običaj nalaže, a tradicija i povodi traže – na razmeđu dvije godine nudi sa svih očekivanih i neočekivanih strana.

Poentu je, međutim, i bez tog obilja, lako dokučiti i pretvoriti u razlog za to da se pripremimo za primanje onoga što je već počelo: da to racionalno, najviše nas samih radi, precizno razvrstamo, odvažemo i učtivo, uz zahvalnost, primimo kao ustaljen red i običaj, ali nikako kao razlog za zanemarivanje istine o tome da neki od čestitara, kad nema praznika, rade nešto drugo, suprotno, (na)opako i opasno u odnosu na ono što nam uz praznike blagoglagoljivo poruče i zažele.