Praljak u Čapljini
Ima od toga, sad taman deset godina, kad sam govorio na jednoj tribini u Zadru. Bila je rana jesen, divno vrijeme, tribina se održavala na otvorenom i govorili smo o kulturi sjećanja, egzilima, suočavanju s prošlošću, sa Zadrom u fokusu. Koji je bio i meta fašizma i savezničkog bombardiranja i napada snaga Ratka Mladića, ali i grada koji je kolektivno kaznio domaće Talijane i Srbe, na način da je Talijana u Zadru ostalo jedva stotinjak, a Srba tek nekoliko posto. Prvi su nekad činili ozbiljnu većinu u gradu, a drugi prilično brojnu manjinu.
I dok sam to govorio, podignuo sam pogled na stare krovove grada koji pamte sve te ljude, lastavice su veselo oblijetale na suncu oko starih kupa i prvo što mi je palo na pamet je bilo to kako netko može u ovakvom raju na zemlji i pomisliti da nešto osvaja, nekoga napada i protjeruje i kako uopće može fašizam postati stanje svijesti kraj toliko ljepote koje život pruža.
O svemu tome mislim jednako i kad su u pitanju Mostar, Stolac, pa i Split s ovim što se dogodilo neki dan, a na koncu i Čapljina. Predivni gradić na Neretvi, u kojem su ustaše neviđenim zvjerstvima nad Srbima pokrenule lanac nasilja i užasa 1941. godine, da bi u ovom ratu u tom gradiću egzistirao logor u Dretelju, a Bošnjaci proživjeli etničko čišćenje i logorska mučenja.
I sad ispada kad čovjek u mjesec dana prvo piše o Puljićevoj obrani ustaškog sarajevskog biskupa Šarića kao divnog čovjeka, a zatim o podizanju i blagoslovu spomenika Slobodanu Praljku u Čapljini, da je opsjednut prošlošću i da na svakom koraku vidi fašizam, pa se nađe, zajedno kao i čitava ljevica, pred optužbom da se samo bavimo prošlosti i zlopamćenjem i ne damo da se normalno živi.
A stvar je potpuno suprotna. Netko drugi, u oba ova slučaja Katolička crkva, ima potrebu za falsificiranjem prošlosti i glorificiranjem ljudi koji jednostavno ne mogu biti promatrani kao heroji, u bilo kojem normalnom kontekstu. I zato nisu ljudi koji na to reagiraju opsjednuti prošlošću, nego upravo oni koji bez ikakvog vidljivog povoda i moralno poražavajuće očito pokušavaju proizvesti prošlost drukčijom nego što je bila.
Slobodan Praljak je osuđeni ratni zločinac. Sve ono što se dogodilo nakon što je čuo tu presudu, s nevjerovatnim samoubojstvom u haškoj sudnici, može biti umjetnički intrigantno, ali tu osnovnu činjenicu da je riječ o ratnom zločincu, neće promijeniti.
Najgore od svega je što nitko nije ni slijep, ni glup, niti mu je izbrisano pamćenje, pa tako nije ni fratrima, ni hadezeovcima, a ni običnim ljudima, na to što je Herceg-Bosna u praksi napravila njihovim susjedima pa i prijateljima Bošnjacima. Svi to znaju. Jednako u Mostaru, koliko u Stocu ili u Čapljini. I mogu to sve pokušati relativizirati, mogu tražiti opravdanja u pričama o tome da su se osjećali ugroženi i da su se branili, mogu se pozivati na pravo na vlastitu kulturu sjećanja, ali ono što je u ime Herceg-Bosne napravljeno ne mogu promijeniti, niti će Praljak prestati biti ratni zločinac ako mu se podigne spomenik u Čapljini, s fratarskim blagoslovom.
I kad je već to tako, a jeste tako, da svi znaju što se radilo, postavlja se pitanje zbog čega ili koga se inzistira na glorifikaciji takvih ljudi i te politike? Ako je zbog toga da se Hrvate natjera da preuzmu kolektivnu krivicu za to i da se Praljak i ostali zločinci trebaju sakriti iza kompletnog naroda, to jednostavno nije istina i ne može biti održivo. Sve i da HDZ nastaviti dobivati ogromnu podršku među tim ljudima, a hoće, to i dalje neće odobravati i o tome šutjeti baš svi Hrvati iz tog kraja.
Ako je razlog da se time dodatno homogeniziraju oko HDZ-a, to je potpuno suvišno, jer ne vidim kako se više mogu mobilizirati.
Treći razlog bi mogao biti da još jednom, po tko zna koji put zabiju prst u oko susjedima Bošnjacima, valjda u nadi da će ovi koji su se vratili otići, što bi bilo potpuno neljudski, a opet neće postići taj cilj.
K tome je sve skupa duboko antikršćanski, što je isto svakome jasno.
Pa zašto onda? Jedino se nakon svega nameće da neki ljudi uživaju u proizvodnji zla, a to je tek poražavajuće.