Poljski strahovi
Čim je počela ruska agresija na Ukrajinu, koja traje već gotovo četiri godine, u Poljskoj su počele intenzivne obrambene pripreme kao da je ta država slijedeća koju će Rusija napasti, ali, srećom, to se nije dogodilo, a možda i neće. Strahovi od Rusije nisu bez razloga, budući da je Poljska bila dio SSSR-a, ne kao jedna od sovjetskih socijalističkih republika, već kao saveznica i satelit SSSR-a unutar vojnog saveza Varšavskog pakta i Istočnog bloka, s jakim utjecajem Moskve i ruskom vojnom prisutnošću od 1945. do 1989. godine.
Izlazak iz ruskog zagrljaja značio je pad komunističkog režima i početak demokratskih procesa u kojima je veliku ulogu imao umirovljeni general Vojćeh Jaruzelski (1923-2014) koji je bio posljednji predsjednik Narodne Republike Poljske i prvi predsjednik demokratske Poljske. Nakon toga, odlučujuću ulogu imala je sindikalna organizacija Solidarnost, utemeljena u Gdanjsku, na čijem je čelu bio električar Leh Vałęnsa.
Poslije 1990. godine dolazi do ideološkog diskontinuiteta, odbacuje se sve što je ostalo iz sovjetskog perioda i raste rusofobija. Poljski političari su 1993. otpočeli novu eru vanjske politike približavanjem Sjedinjenim Američkim Državama i NATO-u u koji su primljeni 1999. godine. Poljska je sada među najvažnijim članicama Alijanse, na obranu izdvaja 4,7 posto bruto društvenog proizvoda, ima najveću kopnenu vojsku u Europskoj uniji i troši milijarde zlota na mlažnjake, rakete, tenkove, topništvo i drugo oružje (za 1 euro dobije se otprilike 4,20 zlota).
I ne samo to: Varšava planira udvostručiti svoju armiju na pola milijuna vojnika i obučavati milijune rezervista kako bi svaki odrasli muškarac bio obučen za rat i mogao biti adekvatna rezerva za moguće prijetnje. Time se želi otkloniti zabrinutost u vezi sa povratkom na krajnje nepopularnu politiku vojnog roka koja je okončana 2008. godine. Za Poljsku, zemlju s visokim dohotkom, s jednom od najjačih stopa gospodarskog rasta u EU, prijelaz na borbenu spremnost označit će promjenu u načinu razmišljanja. Za one s prethodnom vojnom obukom, Vlada nudi ciljane tečajeve za specijalnosti, uključujući rukovanje novim sistemima vatrenog oružja, borbenu medicinu i kopnenu navigaciju. U tome će im nesumnjivo pomoći i oko 10.000 američkih vojnika za koje se u Varšavi ističe da su to strani vojnici koji su prvi put u povijesti rado dočekani u Poljskoj.
Prošle jeseni Poljska je uspjela da ubrza izgradnju sistema fortifikacije istočne granice s Bjelorusijom i Rusijom, koji se u Varšavi smatra projektom bez premca u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Poljska na sjeveroistoku ima granicu od 210 km sa ruskom Kaljingradskom oblašću, a na istoku 418 km granice sa Bjelorusijom.
Utvrde trebaju olakšati poljskoj vojsci odbranu granice i otežati prodor kopnenih snaga eventualnog agresora u dubinu njenog teritorija. “Trošimo na Istočni štit milijarde zlota, ali cijela Europa sa zadovoljstvom gleda na te radove, jer to znači sigurnost cijelog kontinenta”, kazao je poljski premijer Donald Tusk prilikom obilaska radova i susreta s vojnicima u mjestu Dombrovka na granici s Rusijom. Rovovi, betonski ježevi, zajedno sa šumama i močvarama – to je sve lanac učinkovite obrane, a samo betonskih elemenata postavljeno je oko 3.500 komada, što je poljska investicija u mir. Najavljeno je da će Varšava tražiti da se dio pomenutog projekta finansira iz EU, budući da je istočna granica Poljske istovremeno vanjska granica Europske unije.
Vlast podvlači da je većina Poljaka odlučna da brani zemlju ako bi bila napadnuta, ali ima i onih koji baš nisu tako odlučni – zašto? Analitičarka Patricija Vješkovijevič tvrdi: “Ako bi nam došao rat, što smatram malo vjerojatnim, ali ne i nemogućim – tada bi, suprotno onome što Donald Tusk kaže, nova vojna obveza bila ponovo uvedena, a muškarcima bi, uz nekoliko iznimaka, bilo zabranjeno napuštanje zemlje”. Zaključuje da to ne bi bila borba za Poljsku, nego protiv fašističkg i imperijalističkog agresora koji ubija, siluje i muči.
Nedavno je dnevni list Gazeta Viborza objavio članak u kojem se, pored ostalog, navodi da dio poljskih građana izražava izvjesnu sumnju o tome da im je zemlja dovoljno osigurala da bi se osjećali obveznim u njoj ostati u slučaju rata. Jedan anketirani student rekao je da on jeste domoljub, da voli svoju zemlju, ali to ne znači da mora umrijeti za nju. Smatra da ne bi bio od koristi u ratu, osim kao topovsko meso. Njegov kolega je izjavio: “Moja privrženost ovoj zemlji definirana je porezima koje plaćam i činjenicom da mi ona ne nudi stvarne šanse za osnivanje obitelji u pristojnim uvjetima, a što se tiče rata, vidjet ću ako se dogodi”.