Politika ubleha i moć ublehaša

Kad bi se neko upustio u inventuru i napravio arsenal svega što nam se zbiva u sumanutoj trci s obilježjima kraja i ove nesretne i promašene godine, teško bi uspio registrovati sve što potpada pod pojam ublehe (=praznina, laž, licemjerstvo, glupost, neznanje). Mnogo lakše bi napravio tabelu ublehaša u našoj politici i vlasti, jer su vodeći ublehaši – u okoštaloj ljušturi naciopata i šovenski iščašeni – odavno stekli pravo građanstva, zakitili se “ugledom”, svikli na glasove birača, sigurne pozicije i unosne sinekure. Dovoljno je znati samo leksikonsko značenje ovih pojmova, pa u njih uglaviti takve primjerke i ono što nam nesmetano rade.

U to su nas uvjerili važni događaji, koji su nas zadeverali i u prvoj polovini decembra, osobito oni koji su i prošlu sedmicu učinili nepojmljivo ublehaškom, što je, opet, drugo ime za laž, glupost i licemjerstvo. I kad se samo ovlaš pretrči očima preko naslova u novinama i na portalima, bez dodatnog pronicanja u njihov sadržaj i poruke, osjetimo se – u blažoj varijanti – zbunjeni i zatečeni, ali i – u sve prisutnijoj soluciji – bespomoćni i zabrinuti: treći debakl pokušaja Vijeća ministara da usvoji ona dva proevropaska zakona i formira ured pregovarača, čemu je opet kumovao tandem Košarac - Amidžić; fijasko Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje u namjeri da usvoji Pravilnik o radnim mjestima (i čestitka lidera SDA predstavniku Vlade Federacije u Odboru Zijadu Krnjiću na “čvrstom stavu”), što je urodilo aferom s neotvaranjem graničnog prelaza Nova Gradiška; stresna neizvjesnost u vezi sa očekivanim povećanjem penzija u Federaciji; nova epizoda armiranja ljubavi HDZ-a i SNSD-a kroz Čovićevo banjalučko toplo “predsjedniče Dodik”; obnova čežnje za paktom SDA-SNSD, plus treći krak trougla u vidu HDZ-a; CIK-ovo čišćenje mulja nakon vanrednih izbora za predsjednika Republike Srpske, s dosad utvrđenih 1.660 ljudi, koji su glasali bez ijednog važećeg dokumenta...

Ovako dokazujući moć, ublehaši potvrđuju upornost i istrajnost, stalno osvježavanje starih novim ublehama i, posebno, to da neće biti kažnjeni i imati posljedica unatoč šteti koju izazivaju. Najvažniji im je efekat koji izazivaju kod svog šefa, stranačkih brloga i pristalica.

Kad se tome doda manje-više otrcana “borba za narod”, imamo toliko bogatu galeriju primjera ubleha i ublehaša – da pamet staje. Naročito onda kada domaće ublehaške falange dobiju pomoć sa strane, recimo, od plaćenika Maksa Primorca (“spas” za BiH vidi u trećem entitetu) ili Željane Zovko, koji će, udruženo, “otkriti” ugroženost kršćanstva od muslimana u našoj zemlji.

I ostali primjeri ubleha i ublehaša – i domaći i oni obilni od susjeda i komšija – na istoj su deredži. Najnoviji je od petka i dolazak hrvatske delegacija, s premijerom Andrejom Plenkovićem na čelu, koja je ušla u državu Bosnu i Hercegovinu neometano kao u svoje dvorište (uz vlastoručno odobrenje HDZ-ovog Ivice Bošnjaka, zamjenika ministra sigurnosti BiH).

Pri vrhu dugog spiska su – uz uslovno zanemarivanje Milorada Dodika, čije ublehe zavređuju prostor feljtona – blasfemično zaošijani Staša Košarac i Srđan Amidžić, prvi zato što ukidanjem odluka OHR-a uslovljava usvajanje proevropskih zakona, a drugi kad se u programu RTRS-a pohvali svojim uspjehom u uskraćivanju para državnim ustanovama kulture i BHRT-u u budžetu države, praveći se nevješt pred potrebom preispitivanja mjerila za raspodjelu prihoda od PDV-a i, posebno, pred pitanjem vraćanja duga RS-a Federaciji i duga RTRS-a BHRT-u. Tu je i neumorna Borjana Krišto, koja ublehaški tvrdi da, i bez ministra sigurnosti, državna vlada radi nesmetano, dodajući da niko ne traži ministra iako je grupa državnih poslanika još u martu dostavila pisani akt s tim zahtjevom.

Ublehe i ublehaši nisu privilegija ili monopol nijedne političke opcije, nacionalnog i stranačkog tabora ili bilo kog nivoa vlasti. No, slika na višim nivoima je uočljivija, štetnija i košta sve nas. Oni koji su skloni ublehama se trude da nas uvjere u to da više vjerujemo njima, nego vlastitim očima, ušima i sjećanju.

Pa će tako SDA-ov Alija Tabaković za skandal s imenima ulica u Srebrenici po ratnim zločincima, okriviti SDP i NiP, kao da se ne pamti SDA-ovo svojevremeno ignorisanje rasprave i odluke o tome, suprotne zdravom umu i civilizacijskim uzusima. Ili kada Davor Pranjić, potpredsjednik RS-a iz reda Hrvata, kaže “Hrvati traže samo ono što im pripada”, a ne kaže ko im je to uzeo i zašto njegovi sunarodnici u RS-u nemaju trećinsko učešće u vlasti kao u Federaciji. A ne da se ni budni Dragan Čović, tražeći federalizam i dodajući ublehu da će nas “zastranjivanje prema građanskom, unitarističkom konceptu vratiti na početak”.

Uvažavajući zadati prostor kolumne, ovdje stajem s primjerima. I rečeno je dovoljno za ilustraciju mučne istine o tome da moćni ublehaši – izrazito u politici i vlasti – računaju na ograničenost i plitkoumnost onih kojima se obraćaju, koji ih rado slušaju, najčešće im vjeruju i nasjedaju na cilj svake ublehe – skretanje pažnje na naoko važna pitanja i probleme, a zapostavljanje onoga od čega se živi. Ili, kao kod nas, životari. I zbog njih.