institucije kulture/Benjamin Krnić
Istekao je Schmidtov rok, a nije ništa učinjeno/Benjamin Krnić

Politička i društvena nedonoščad

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Prije nekoliko dana istekao je rok koji je visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt dao Vijeću ministara da trajno riješi pitanje statusa i finansiranja institucija kulture od državnog značaja. Sve je, kako znamo, počelo u trenutku kada je Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH obustavila svoj rad, što je rezultiralo potrebom da se, kad smo mi već toliko jadno nesposobni i nesvjesni, uključi ona ruka odozgo, koja nas svako malo podsjeća kolika smo društvena i politička nedonoščad, nesposobna za bilo kakav samostalni život i trideset godina nakon Daytona. To je posebna priča, politički akteri u ovoj zemlji busaju se u prsa svojom suverenošću, arlauču i buču kako su narodi koje predstavljaju dorasli svakom izazovu savremenosti, a u mokrim snovima jedva čekaju da ih neko opauči po prstima. Jer samo u tim pedagoškim manirima oni postoje, protiv njih se konfrontiraju, zapinju i pjene, bildajući etnički ego i homogenizirajući sve bjednije glasačko tijelo koje se tanji i nestaje preko granica. Najviše ovdašnje vlasti vole to hoću-neću zatezanje, u njemu se mogu razgoropaditi, pokazati svoje kočijaške manire, logiku ucjene i narcističke budalaštine nacionalnim preimućstvom. Šta njih briga za kulturu, koju su zajednički gradile mnoge generacije prije, kad oni vedre i oblače u svom stadu, kad se pravovjernom mole bogu, jašu na pokličima devedesetih, uzvisuju herojiku rata i besmisla u kojem egzistiramo kao u nekom čistilišnom kotlu, na korak do pakla samog. Šta zna, na primjer, jedno dodikče šta je Zemaljski muzej BiH ili čemu služi NUBBiH, njemu nije dato da misli o tome, on ima svoju entitetsku prćiju, lažnu povijest kontinuiteta, saradnju sa Abhazijom i Južnom Osetijom, i više od toga niti poima, niti mu je potrebno.

Kako se i moglo pretpostaviti, u minulom periodu domaće vlasti nisu ni uzele u obzir svojih sjednica razmatranje problema kulturnih institucija na kojima počiva suština ove zemlje. Pa im pismo piše visoki predstavniče, pismo, čini se, bez adrese, bez onoga do koga može doprijeti. Kao neka plutajuća poruka u boci, koja, ako je iko i nađe, biva razbijena, a sadržaj spaljen na smetljištu naše sulude stvarnosti. Njih to pitanje jednostavno zanima kao lanjski snijeg, kao što ih i zanimaju sva druga pitanja od vitalnog značaja za opstanak ove zajednice, osim onih usko partitokratskih, pljačkaških, megalomanskih prohtjeva. To je žgadija koja je obesmislila sam život u ovoj zemlji, dovela ga u permanentni očaj, besmisao i užas kojem se ne nalazi sličan primjer u planetarnim razmjerama. Toliko budalaštine u upravljanju državom malo gdje se može naći, malo koji kutak svijeta je do te mjere unižen kao što jeste ova naseobina. Iako sebi zvučim kao papagaj, već godinama, nužno je osvrnuti se na ovu gluhoću koja iz institucija državne vlasti neprestano poručuje da ni u kom segmentu ne postoji svijest ni misao o tome šta zapravo za jedno društvo znači kultura i ono što ona baštini.

Jasno je zašto ovo pitanje nije u protekla dva mjeseca uvršteno u razmatranje Vijeća ministara, zna se da bi dodikčad po svojoj oprobanoj logici blokade zagraktala na samu pomisao da neka institucija državnog karaktera treba biti zbrinuta i konačno jednom u njoj uspostavljen neki red. A ni drugi akteri ne bi, osim deklarativne podrške, dali mnogo više od sebe da se okonča agonija kulture u ovoj zemlji. Ma šta u tom Dejtonskom mirovnom sporazumu stajalo, neko ga je u ime naroda koji naseljavaju ovu mrtvaju potpisao, i ti potpisi bar još nešto znače, daju neke obaveze. Odustati od kulturne baštine na kojoj počiva sve što mi jesmo, bez obzira na to kojoj se strani svijeta okretali, znači odustati od svega, od svakog smisla, od vlastitog postojanja. Ma koliko bili izraženi nacionalistički partikularni interesi, nikoga od nas nema bez državnih institucija kulture koje još, zahvaljujući borbi pojedinaca koji u njima rade, opstaju i traju. Sutra, u nekoj projiciranoj budućnosti, jedino što će opstati, što će prevazići sve podjele, svaku politiku i svaku trenutnu stranačku opciju, biće ono što na polju kulture i umjetnosti jesmo stvorili. Bez toga nas za sto godina neće biti na mapi svijeta, bićemo prostor koji je progutala crna rupa izumiranja.