Pobjesnjeli Max i mirna Bosna

Da mi je ikad iko rekao da ću braniti Maxa Primorca, vjerovatno bih citirala onu nekadašnju ministricu obrazovanja iz srednje Bosne, upamćenu po ključnom argumentu za očuvanje dvije škole pod jednim krovom: ne mogu se kruške i jabuke miješati. No, količina uvreda, koja se u javnom prostoru sručila na ovog agilnog suradnika američke Heritage Foundation, ozbiljno zabrinjava i jasno ukazuje koliko domaći pobjesnjeli maxovi od Bosne i Hercegovine prave trusno tlo, upravo ono što Primorac želi. I, zaista, nije nikakvo opravdanje domaćim jurišnicima - za koje je, nažalost, sinonim postao ovdašnji ministar odbrane Zukan Helez, čiji istup je toliko nedostojan da ga je sramota i citirati - to što je Primorac govorio na saslušanju pred američkim Kongresom.

Prvo, zato što se - koliko god se nama ne dopadale njegove tvrdnje o BiH kao propaloj državi, koliko god nas vrijeđale poluistine za kojima je posegao i koliko god nas brinule opasne teze koje su u podtekstu njegovih rješenja - radi o dugo poznatim, starim tezama koje Primorac ne krije, sa istih radikalno desničarskih pozicija nastupa godinama, njegovo zagovaranje se i ne zaustavlja na famoznom (neustavnom) trećem entitetu, on bi najradije da Bosna i Hercegovina nestane, a Bošnjake - koje kao i Dodik najčešće zove muslimanima, atakujući na njihov identitet - u pravilu krivi za sve. Drugo, zato što su čak i svi ovdašnji helezi, te i takve njegove stavove mogli pročitati i u njegovom tekstu kojim je reagirao prije pola godine, kada se našao uvrijeđen što je suradnik Oslobođenja izjednačio njegovo djelovanje sa onim Roda Blagojevicha. Bilo je to doba kada su se i Primorac i Blagojevich rasipali svojim apetitima za prekrajanje Balkana, a u njihovo ime dodici, čovići i pripadajuće im željane prijetili njima dvojicom, kao novim američkim ambasadorima u Srbiji i BiH, koji će stubokom promijeniti sve na ovim prostorima, pa i granice. I treće, zato što Primorac - za razliku od onih koji bi kao da se obračunaju s njim - ni jednog trena ne poseže za njihovim primitivizmima, Primorac i kad mrzi, to radi uglađeno i u rukavicama.

Ima i četvrto, suštinsko: zašto je Primorac baš sad krunisao svoje djelovanje u Kongresu? Sabina Ćudić, predsjednica Naše stranke, razotkrila ga je: u pitanju je Južna interkonekcija, protiv koje se zdušno bori Dragan Čović, a koja je nesumnjivi američki interes. Lider HDZ-a ovaj projekat minira od samog početka, bivši američki ambasador u BiH Michael Murphy mu je čak javno zaprijetio sankcijama OFAC-a zbog toga, a pitanje je - i da su nametnute - da li bi, recimo, njihovo uklanjanje sada proizvelo drugačije ponašanje od Dodikovog, kojem je čak i iz Washingtona poslana poruka da se ne igra s američkim strpljenjem. Upravo su Dodika svojedobno mediji prozvali kumom Čovićeve posjete Rusiji, nakon koje je naš domaći europejac nastavio sa svojim briselskim optimizmom, sve čineći da se slučajno ne ostvari, uz to ne krijući svoj aktivni otpor Južnoj interkonekciji za koju je lansirao jedan od argumenata koji je i Primorac zlorabio pred Kongresom: Čović se, naime, ne plaši da bi nam Rusi mogli zavrnuti plin, on se boji da Sarajevo ne zavrne plin koji s Krka stiže u Posušje. Primorac je ovu tezu zagladio optužujući muslimane za blokadu cijelog procesa.

Ćudić, koja je bila i na sastanku u Ambasadi SAD-a nedavno, kada je otpravnik poslova John Ginkel prezentirao ideju o američkoj koncesiji Južne interkonekcije, nije komentirala pobjesnjelog Dragana, koji je kao furija proletio pored novinara da bi naknadno peglao svoje stavove, ona je Primorcu postavila pitanje za koga i u čijem interesu radi, kada i sam minira ovaj projekat, jer je evidentno da ne djeluje u američkom interesu. Podsjetila ga je - posežući za njegovim uglađenim manirima - da Južnu interkonekciju ne blokiraju muslimani niti kršćani, nego politički akteri koji rade isključivo prema vlastitim uskostranačkim i ličnim interesima. “Oni se ne pozivaju na Bibliju, ni na vjeru, nego na kalkulaciju moći i ličnih privilegija. Znam, najlakše je steći pažnju islamofobnim komentarima, ali gasovodi se ne grade brzinom kojom se grade političke drame u koje kao glavne aktere ubacite muslimane”, poručila je predsjednica Naše stranke, obećavajući Primorcu da neće uspjeti u stvaranju razdora između SAD-a i BiH, jer su u pitanju duge tri decenije izgradnje mira, zdravih odnosa i funkcionalnije države. Najavila je i lični angažman kod američkih senatora i kongresmena kojima kani prezentirati činjenice i jasno dokazati da upravo Primorac, svojim istupima, radi protiv interesa i SAD-a i BiH, a obavijestit će i američke investitore ko im nanosi štetu.

Odgovor Sabine Ćudić nije spriječio Primorca da zadovoljno trlja ruke, jer je postigao cilj: naši su pobjesnjeli maxovi melem za njegove uši. Ništa nije pogubnije za Bosnu i Hercegovinu od bošnjačkog pristajanja da bude treća strana u njezinom razbijanju. Primitivizam, vulgarne uvrede i podilaženje ovdašnjim radikalima i predugo se pravdaju populizmom da ne bi ostavili posljedice. Nije Primorac kriv što Sarajevo progoni kratke suknje, brani Cacu i(li) uporno odbija skinuti uvredljivu ploču s Vijećnice. Krive su ovdašnje vlasti, prije svih SDA, čiji zahiragići svako malo pomjeraju granice primitivizma, a onda i kadrovi SDP-a, očito zaduženi da ovoj partiji obezbijede priliku da - kad zatreba - zamijeni partnerski DF. SDP je u povlaštenom položaju, ne bavi se spoljnom, već tenderskom politikom, zato Helez s vremena na vrijeme bljesne sjajem Benjamine Karić, da bi SDP distancirao i od Denisa Bećirovića i od Elmedina Konakovića i od Sabine Ćudić, čiji angažmani na međunarodnoj sceni pobijaju bisere SDA-ove Bisere i BiH jasno pozicioniraju ka Bruxellesu, Washingtonu i Londonu i još prave razliku između politika trojke i političkih aktera koji rade isključivo prema vlastitim uskostranačkim i ličnim interesima. Za to vrijeme, ovdašnji primitivni populisti svojim mržnjama pokazuju koliko im je stalo do Sarajeva. A koliko im je stalo do BiH, pokazali su kad su skupa s Dodikom omalovažavali izglasavanje Rezolucije o Srebrenici u UN-u, jednako kao što su problematizirali i natpis na Cvijetu Srebrenice u New Yorku. Multietničnost ovog grada, famozni sarajevski duh i cijela Bosna i Hercegovina ne brane se mržnjom i progonom, već zalaganjem za druge i drugačije, kulturu i obrazovanje. A toga je sve manje.