Patriotizam i koncesije

Da se odmah razumijemo, jasno je i meni, koliko i svima koji ovo čitaju, da je Bosna i Hercegovina još uvijek de facto protektorat i da ključnu ulogu u tom protektoratu imaju Sjedinjene Američke Države. To onda znači i da država nema niti onu iluziju samostalnosti koju imaju zemlje koje nisu u njezinoj situaciji. Slijedom toga je opet jasno kako je domaćoj političkoj sceni, bilo onoj na vlasti, bilo onoj u opoziciji, praktično nemoguće odbiti želje Amerikanaca. Pogotovo ako se one tiču njihovih konkretnih interesa, a ne tek izgradnje stabilnije države u BiH. Da je tome tako, svjedoči uostalom i to koliko se Milorad Dodik trudio da sruši sankcije kojima je bio izložen, a tome u prilog govori i njegova potreba da dovede Trumpovog sina u Banju Luku. Na kraju krajeva, tome svjedoče i sve veća lobiranja kod nove administracije, od političara i politika koje nisu bile popularne u diplomaciji SAD-a proteklih trideset godina.

Problem pak s protektoratom, osim same činjenice da o malo stvari sam odlučuješ, leži u tome što se u bilo kojem trenutku mogu promijeniti geopolitičke okolnosti, pa i politička pozicija ključnog garanta tog protektorata, ma koliko izgledala nepromjenjiva sve do momenta u kojem se to dogodilo. I upravo to je na široj slici moment u kojem živimo. Zahvaljujući kojem nitko živ ne zna kako će stvari i u svijetu i u Bosni i Hercegovini izgledati još do kraja ove godine, a kamoli na neki dugi rok.

No, nama ovdje nije problem samo u tome što je politika, odnosno pozicija moći do te mjere nesamostalna. Problem se progresivno pojačava s obzirom na činjenicu kako se u praktično identičnoj poziciji nalazi i nevladin sektor, koji se odavno od autentičnog građanskog aktivizma pretvorio uglavnom u zaposlenje i ovisnost o međunarodnim grantovima. Što onda rezultira činjenicom da ni ta scena nije nezavisna, a u konačnici dovodi do onoga čemu upravo svjedočimo. I to ne samo na pitanju Južne interkonekcije nego i odnosa prema ideji koncesioniranja Sarajevskog i Mostarskog aerodroma.

Kad je svojevremeno Zoran Milanović, inače jedna od većih štetočina u političkom životu Hrvatske, ali i regije, tada kao premijer, poželio dati autoceste izgrađene novcem hrvatskih građana u koncesiju, stvorila se ozbiljna referendumska atmosfera protiv te ideje i čitava stvar je, na svu sreću, propala. Ali je zato uspio dati Francuzima zagrebački aerodrom, prethodno ga prigodno nazvavši po Franji Tuđmanu, u koncesiju. Jednako kao što je Aleksandar Vučić napravio s beogradskim aerodromom, nazvanim po Nikoli Tesli. Kao da imena velikana, bilo onih stvarnih ili onih pod navodnim znakovima, mogu zamagliti činjenicu da se nacionalna infrastruktura izručuje stranom kapitalu.

Štoviše, upravo je Hrvatska primjer koliko je to na svaki način naopako, za što je dovoljno usporediti poslovanje koncesioniranog zagrebačkog aerodroma i splitskog, koji i dalje djeluje kao javna firma i posluje neviđeno dobro. Toliko dobro da obara sve rekorde po broju putnika i da je, štoviše, najprometniji aerodrom u Hrvatskoj, a k tome je i vlastitim sredstvima izgradio novi modernistički terminal.

Sve ovo pišem potpuno šokiran činjenicom da ideja o tome da se Sarajevski i Mostarski aerodrom, dakle prometna infrastruktura od nacionalnog značaja, posebno u ovakvim geopolitičkim okolnostima, bez ikakve realne potrebe, daju u koncesiju Amerikancima, nije dovela do bilo kakvog ozbiljnog protesta protiv takve zamisli. Nije čak dovela niti do ozbiljne rasprave u javnosti.

Što samo govori u prilog tezi koliko je Bosna i Hercegovina nevjerovatna zemlja. Sposobna svađati se i raspravljati o tome tko za koga navija, što o tome misli jedan opozicijski političar iz Republike Srpske i što o zastavi s ljiljanima misli Zdravko Mamić, a istovremeno potpuno slijepa za stvarno nacionalno bogatstvo i infrastrukturu koja očito nije slučajno predmet interesa nekoga sa strane.

Tek kad ovo društvo samo po sebi zaista posloži prioritete na valjan način i počne razumijevati što je zapravo država i da ona nije simbolička krpa, stvari se mogu promijeniti. Samo ništa ne ukazuje na to da će se takvo što dogoditi.