Ovo i ono nas košta života
Već mjesecima, svako jutro prvo što ukucam na Google je https://www.kcus.ba/03/11/2025/stanje-citostatici-33/. Danima čitam “Klinika za onkologiju na listi ima 89 citostatika, od kojih nedostaju sljedeći: Alimta, Carboplatin amp, Irinotecan amp, Flutamid tbl, Letrozol tbl, Tamoxifen tbl, Cisplatin amp, Blastomat 20 mg, Enzalitamid tbl.” Čitam i čekam kada će moj lijek nestati sa liste deficitarne terapije na Onkološkoj klinici. Mjesecima se, nažalost, dobro drži na listi, ne miče.
A to znači da svakih 15 dana moram kupovati kutiju lijekova. Danas, dok čekam da se stranica učita, razmišljam: kako je došlo do ovoga, kako je moguće da se građani ostave bez terapije koja im život znači? Da li je to realno, stvarno? Razmišljam i o onima koji kupuju dosta skuplje lijekove, kako se tek oni sekiraju, koliko brinu. Ali, kada radiš za platu, mala ti je razlika u lijeku od nekoliko desetina, stotina ili hiljada maraka. Skoro nikakva, jer ti taj novac nemaš. Posebno zato što se karcinom liječi godinama.
Iscrpili smo svi sve što smo imali i nemali. U ovim borbama si uglavnom sam. Nekada je tu još nekoliko osoba na koje se možeš osloniti, ali sistemske podrške nema, ne postoji. A onda mi na pamet padaju neki događaji, neke nesreće, neki horori koji isto tako ne dotiču nikoga. Kada ih mrtva tijela koja vide svojim očima ne zanimaju, pa kako da ih zanimaju agonije onkoloških pacijenata za koje znaju samo najbliži, koje se odvijaju između četiri zida. U našim bolnicama odavno je tišina nadjačala zvuke koraka, smijeha, nade, optimizma. I u našim životima je pustoš. Nalazimo se kao u nekom lebdećem stanju, kao da ne postojimo. U nekom agregatnom stanju za koje ne postoji naziv niti formula.
Prolaze dani u čekanju na lijek koji bi u nekoj drugoj zemlji bio samo još jedna bočica ili kutijica na polici. Kod nas, nada. Molitva. Ljudi, iscrpljeni borbom protiv bolesti, primorani su da se bore i protiv sistema, papira, komisija, praznih obećanja. U njihovim očima i dalje hrabrost, želja, ali i strah da će čekanje biti duže od vremena koje im je ostalo. Na naslovnicama novina smjenjuju se vijesti o nesrećama, poplavama, požarima, zlostavljanjima, tragedijama koje gutaju dane i sudbine. A onda, između svega toga, pojave se slike i informacije o sjednicama, izdvajanju novca za ono ili ovo. Šta je i ovo i ono naspram ljudskih života? Šta je i ovo i ono naspram ljudskih sudbina?
Te informacije peku više nego svakodnevnica, borba, iscrpljenost. Ovo i ono nas košta života. Sve nas. I dok zemlja gori, dok se za nadu držimo kao za uže spasa godinama, najviše boli što sve rješavamo sa danom ili dva zakašnjenja. Ništa ne preveniramo, ništa ne planiramo, ništa ne sprečavamo. Zakone o saobraćaju mijenjamo nakon stotina žrtava drskih vozača, stanje u domovima za nezbrinutu djecu rješavamo nakon desetina zlostavljane djece, stanje u domovima za stare rješavamo nakon desetina poginulih, stanje sa nelegalnim kamenolomima rješavamo poslije desetina mrtvih glava, stanje u zdravstvu rješavamo... ne, to ne rješavamo, to još nije došlo na red.
Još niko nije uradio live prijenos kako umire bez pokušaja da preživi, jer terapiju nije imao. Još niko nije uradio prijenos uživo kako samo nekoliko dana prije nego dušu ispusti umre nada koja se do zadnjeg koprcala u umornom tijelu. Još niko nije uživo prenosio jer se ni uživo ni umrtvo ne može prenijeti sve što prolazi kroz glavu i tijelo bolesnoga koji se ne liječi, onkološkog pacijenta koji osluškuje to tamno i mračno zlo koje kola žilama, venama, tijelom, osvaja.
E, zato problem umrlih od karcinoma ni deklarativno ne rješavamo, kao što rješavamo ove druge nesreće. Jer poslije desetina onih koji imaju mišljenje o svemu i svačemu dan ili dva poslije nesreće, poslije višegodišnjih istraga, poslije svih onih koji će sve ispitati i istražiti, na kraju niko nikada nije odgovoran ili kriv. Samo tri ili četiri dana poslije nastupi tišina. U našem društvu odgovornost ne postoji. Kod nas su uvijek krivi oni prije, kod nas su svi na sve upozoravali prije, kod nas svi saosjećaju, kod nas svi... Ma, znaš ti nas...