GOJKO BERIĆ: Oktobar u Nürnbergu

“U Nürnberg smo vojnim autobusom stigli u suton. Uronili smo među ruševine grada koji je bio uzgajalište nacizma (München je bio njegova kolijevka). Jutro nam je pokazalo prave razmjere pustošenja Nürnberga. Gotovo cijeli grad je bio uništen. U zadnjim mjesecima rata bio je jedanaest puta bombardiran. Osjećao se težak zadah sredstava za dezinfekciju. Na svim su stranama stajale hrpe kamenja ispod kojih su bila pokopana tijela poginulih građana. Voda se nije mogla piti. U Fürtherstrasse, zakrčenu automobilima, tramvaj sa dvije prikolice odvozio je ljude na posao. Otrcani tramvaji svakog su jutra prolazili pored Palače pravde, a da gotovo nijedan putnik nije bacio pogled na nju. Blijedi i mršavi, kao da nisu shvaćali da su Göring i ostali nacisti koji su im krojili sudbinu zatočeni nedaleko odavde.

Dok smo na ulazu u Palaču pravde pokazivali propusnice, nedaleko od nas zaustavio se tramvaj. Posmatrao me je red neprijateljskih lica. Ljutito sam im odvraćao pogled. Nisam još bio spreman da oprostim i zaboravim. Nosili su odjeću iste, monotone boje, kao da su svi ustali iz groba. Na licu su im se ocrtavale bijeda i mržnja. Žene su me posebno mrko gledale. Nisu bile našminkane, a cipele su im propuštale jesensku kišu. Kupovale su oskudnu hranu i nosile je u svoje bombama razorene domove u kojima nije bilo ni topline ni svjetla. Ali dok sam ih tada gledao, nisam prema njima mogao osjećati samilost.

’Hitler vam je to učinio!’, doviknuo sam im na njemačkom. Odvratili su pogled.

Zar je postojalo bolje mjesto od Nürnberga za suđenje najvećim nacistima? Nisu li baš tu Hitlerovi govori Nijemce pretvorili u divlje horde žedne krvi?”

Ovo je fragment iz memoarske knjige Aireya Neavea “Nürnberg”, koja je u prevodu na hrvatski, u izdanju zagrebačkog Globusa, objavljena 1980. godine. Britanski major i pravnik, Neave je bio krunski svjedok istorijskog procesa u Nürnbergu, jednom od bastiona nacizma u Njemačkoj. Njegovi roditelji, s kojima je živio u rodnom Londonu, poslali su ga u Berlin na usavršavanje njemačkog jezika. Neave je boravio u obitelji koja je sudjelovala u nacističkim akcijama i bio užasnut njenim pogledima na svijet. Imao je 17 godina kada je izbliza gledao sa kakvom surovošću nacisti preuzimaju vlast i kako je cijela Njemačka kleknula pred Hitlerom. Mladi Airey se nakon toga vraća u London i počinje studirati pravo.

Staljin, Churchill i Roosevelt su, dok je kraj rata još bio daleko, razgovarali o sudbini nacističkih glavešina. Sovjetski vođa je bio za to da im se izreknu smrtne kazne, ali da treba provesti upečatljiv javni proces. Churchill je smatrao da je to glupost, o čemu je podrugljivo pisao američkom predsjedniku: “Ujak Joe (nadimak za Staljina) zastupa neočekivano i prekomjerno korektno stanovište”. Britanski premijer se zalagao za obračun sa “Hitlerovom bandom” - smatrao je da sve optužene, odmah pošto budu identifikovani, treba postrijeljati na licu mjesta, “jer sve drugo će nas odvesti u zapetljani pravni proces”. Na kraju su saveznički pravni eksperti pomirili stavove Velike trojice, čime su otvorena vrata posljednjem činu Drugog svjetskog rata - obračunu sa nacističkim režimom u ruševinama Nürnberga, jednog od Hitlerovih najvažnijih gradova. Airey Neave je imao 29 godina kad je u svojstvu tajnika Međunarodnog vojnog suda, početkom oktobra 1945. stigao u stari njemački grad avetinjskog izgleda. On je dvadeset dvojici otuženih, u njihovim ćelijama lično uručio optužnice. Nedostajali su Hitler, Goebbels, Himmler i Borman. Prva dvojica su izvršila samoubistvo u Hitlerovoj Vučijoj jami u Berlinu, u trenutku kad su sovjetske trupe stigle nadomak Reichstaga. Heinrich Himmler, Hitlerova desna ruka, vođa zloglasnih SS-trupa, napustio je Fürera i krio se prerušen u običnog vojnika, ali su ga Britanci prepoznali i zarobili. Dan kasnije, ispio je kapsulu cijankalija u zatvorskoj ćeliji. Martin Borman nikada nije pronađen.

Proces je započeo 20. novembra 1945. godine. Događaji koji su se odvijali u sudnici br. 600 u Palači pravde privukli su pažnju čitave svjetske javnosti. Tok sudskih rasprava svakodnevno je pratilo oko 250 novinara najvećih svjetskih listova. Prvi na listi optuženih bio je Herman Göring, maršal Reicha i komandant njemačkog zrakoplovstva. Egocentričan i samohvalisav, trudio se da bude glavna faca čitavog procesa. Većina optuženih branila se pozivanjem na Hitlerove naredbe i na vjernost Njemačkoj. Među nekima od njih dolazilo je i do prepirke. Prvog oktobra 1946, članovi Međunarodnog vojnog suda posljednji put su sjeli za svoj stol i usaglasili presude optuženima. Svaki od optuženih je u svojoj ćeliji primio presudu, koja bi mu odmah potom bila pročitana na njemačkom jeziku. Dvanaestorica su osuđena na smrt vješanjem (Borman u odsutnosti), sedmorica na kaznu zatvora od deset godina do doživotne robije, dok su trojica oslobođena krivice. Pogubljenje na smrt osuđenih obavljeno je u noću sa 15. na 16. oktobar, u najvećoj tajnosti. Göring je samo koji minut prije izvršenja kazne popio kapsulu sa cijankalijem, koju je prokrijumčario jedan od zatvorskih čuvara. Tijela pogubljenih kremirana su pod lažnim imenima američkih vojnika, a njihov pepeo bačen u rijeku Isar.

Airey Neave je poginuo u Londonu 30. marta 1979. godine, kao član Britanskog parlamenta, u atentatu koji su na njega izvršili pripadnici Irske republikanske armije.

Uvođenjem novog međunarodnog prava u političke odnose u svijetu, nirnberški proces je označio prekretnicu i eliminisao doktrinu prema kojoj država i njeni generali imaju pravo da vode rat kad misle da je to opravdano. Prvi put je uveden zločin države i njena odgovornost u svjetskoj politici. Pravni stručnjaci smatraju da je to bila najvažnija tekovina ovog istorijskog događaja. Ostale su upamćene riječi sudije Jacksona: “Ne prihvatamo paradokse da je pravna odgovornost najmanja tamo gdje je moć najveća. Mora da je postojao još neko osim Hitlera ko je doveo do totalnog rata u cijelom svijetu”.

Danas, osamdeset godina nakon govora sudije Jacksona, svjedoci smo činjenice da je međunarodni pravni poredak, konstituisan u Nürnbergu, potpuno urušen. Za vodeće svjetske sile on više ne postoji. Na površinu je isplivala i iluzija da su 1945. godine nacizam i fašizam poraženi. Od Evrope do Amerike sve je više ljudi kojima je Hitler uzor i koji se koriste nasiljem da bi postigli svoje ciljeve. Uzalud je pozivati svjetske moćnike na razum. Istorija je sve drugo samo ne učiteljica života.