Odbrana maglina prošlosti

Neprestano povampirenje ideologija devedesetih, divljaštvo kojem svjedočimo ovih dana na postjugoslovenskim prostorima iznova nas vraća na one početne koordinate zastranjenja i eho neumirenih narativa etnonacionalizma. Nije bitno koliko je vremena prošlo od ratova, sve ono što se decenijama unazad radilo, ostavilo je obilje prostora da se u svakoj prilici, za svaku potrebu, ponovo može probuditi uspavani demon sukoba.

Dovoljan je samo jedan mig političkih bulumenti i već smo suočeni sa eskalacijom djelovanja radikalnih grupa koje vlasti u svim bivšim jugoslovenskim republikama drže na kratkom lancu i upotrebljavaju ih kada je potrebno izazvati nasilje i ostrviti se na one koji u datom trenutku bivaju označeni kao prijetnja za “našu stvar”. A ta prijetnja uvijek je izmišljeni mitomanski okvir kojim se stvara utisak ugroženosti nacije i naroda svime onim što se ne ukalupljuje u sužene vizure navodnog čistunstva, naše vajne istorije, žrtve, ratne prošlosti ili bilo čega sličnog. To nam govori da kroz sve minule godine ništa nije urađeno kako bi se postigao bilo kakav kompromis, uspostavio most dijaloga i pomirenja, drugim riječima, svjesno se insistira na podjelama, jer samo u njihovim okvirima, na tom skliskom ledu netrpeljivosti može se vladati ovako kako se na ovim prostorima vlada.

Tamo gdje je stanovništvo jedinu svoju identitetsku spoznaju našlo u odbrani maglina prošlosti, u njima živi, za njih se grčevito zalaže, a istorija teče uporedo sa stvarnošću, čak je više prisutna u svakodnevnoj egzistenciji od onih krucijalnih životnih problema sa kojima se suočavamo, tu je svaka vrsta manipulacije moguća. Iz sirotinjstva, iz beznađa, ljudima se poturaju neprijateljstva koja će glođati kao kost, da bi se pritom njihova pažnja odvukla od onoga što nas zaista guši.

Većina zemalja regiona zarobljena je u neofeudalnim pljačkaškim okovima, gdje korumpirani vlastodršci održavaju svoje pozicije moći zapaljivom retorikom eksteritorijalizacije zla. Jer uvijek je neko drugi kriv za našu nemoć i nesreću, samo da nije onih drugih, mi bismo bili prvaci svijeta u svemu. Međutim, stvarnost je nešto posve drugačije, sistematski smo uništavani, rastaču se sve poluge sigurnosti, robujemo borbi za golo preživljavanje, te smo kao takvi odustali od svakog racionalnog sagledavanja onoga što jesu naši stvarni problemi. Tako neprijatelji postaju djevojka sa hidžabom koja se grli sa svojim studentskim saborcem sa šajkačom, majka koja traži pravdu za pogibiju svog sina ispod novosadske nadstrešnice, ili kulturne manjinske manifestacije koje se proglašavaju za smišljene provokacije kako bi se povrijedilo osjećaje većine.

I može djelovati da je to slučajno, ali nije, to je vrlo jasno insistiranje na produciranju rasapa među ljudima, jer onog trenutka kada se iznova ujedinimo u misli da možemo živjeti bolje i ljepše, jedni sa drugima, sve te stvari biće nemoguće. Otuda se neprestano crtaju mete, čim se dogodi neko približavanje i normalizacija na relaciji naših država, dolazi potreba da se nanovo uspostavi teror, da se iznađe način kako još jednom zavaditi, zastrašiti ili demonizirati onoga drugog. Premise straha na kojima počivaju politike kojima smo okruženi potpuno svjesno insistiraju na onim bolnim mjestima naše neslavne povijesti, koristeći ih kao pogonsko gorivo za nove koncentrične krugove mržnje.

Stoga, dok god ne budemo spremni najglasnije reći ne svakom zaluđivanju narcizmima malih razlika, te pogledati u svoje dvorište, umjesto što gledamo preko plota, tu počistiti i suočiti se sa onima koji nam zaista rade o glavi, nema mogućnosti progresa, a mrak će se vraćati kao stanje nesvijesti iz kojeg nećemo još dugo izaći.