Očevi nacija i djeca podanici

Iako se predsjednik (SNSD-a), po vlastitom priznanju, premišljao hoće li prihvatiti poziv za tradicionalni molitveni doručak koji se od 1953. godine organizira prvog četvrtka u februaru u Washingtonu, ipak ide. Milorad Dodik je novinarima u Banjoj Luci kazao kako će sutra preko oceana, a Željka (Cvijanović; članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine) već za vikend, valjda da bismo ispravno zaključili kako će najvažnija partijska uzdanica sa cijelom svitom - pominje se delegacija od 12 ljudi - malo pospremiti i sve pripremiti za doček svoga šefa. Molitveni doručak, podsjetio je kolega Ivica Puljić, nije službeni događaj američke vlade, organizira ga privatna zaklada, a ulogu domaćina preuzimaju američki kongresmeni. No, još od Dwighta Eisenhowera, predsjednici Sjedinjenih Država obraćaju se ovom skupu, kojem će u hotelu Washington Hilton prisustvovati oko 3.500 gostiju. Niko ne govori hoće li lider SNSD-a osim važnog obroka imati i kakav sastanak, a veliki domaćin iz Bakinaca je propustio kazati kakve poklone nosi, svojevremeno se znao pohvaliti kako svi budu oduševljeni njegovim domaćim rakijama, inače obaveznim reprezentacijama svih entitetskih institucija i svake Vlade Republike Srpske, ali je ušutio nakon što je banjalučki Kapital počeo javno obznanjivati količine koje vlast popije na račun poreskih obveznika.

No, nisu tenderi za alkoholne promile najveći problem koji Dodik ima s poklonima, već međunarodni skandal koji je priredio svom voljenom Kremlju, a koji se nikada nije ni raspetljao do kraja. Kao član državnog Predsjedništva, naime, Dodik je decembra 2020. u Sarajevu ugostio ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova i pohvalio se kako ga je domaćinski pripazio s pozlaćenom ikonom sv. Nikole, starom 300 godina. Bruka je pukla brzinom svjetlosti, jer je nesretna Srna, valjda da bi dokazala autentičnost poklona, objavila fotografiju pečata s poleđine ikone sa sve vidljivim mjestom porijekla - Ukrajina. Digla se kuka i motika, Ukrajinci s pravom otvorili brojna pitanja, mediji objavili sumnje da je ukradena iz Luganska, s teritorije koju je još 2014. zaposjela Rusija, a Lavrov se samo koji dan poslije, u Moskvi, riješio vajnog poklona, vrativši ga tadašnjem bosanskohercegovačkom ambasadoru u Rusiji. Željko Samardžija je, uoči katoličkog Božića iste godine, pozlaćenog sv. Nikolu donio u Sarajevo, no njegovo porijeklo ostalo je tajna. Ukrajinci nisu imali dokaz da je na popisu opelješenog nacionalnog blaga, a ni Dodik nam nije ponudio dokaz da je porodični i posvećen, kako se hvalio u času darivanja. Kako god, istraga je obustavljena i prije nego je počela, sve su snage uprte da se afera posuši, pa onda nismo ni saznali odgovore na najjednostavnija pitanja: otkud ikona s ukrajinskim pečatom uopće u BiH i kako se našla na listi poklona u ime naše države stranom zvaničniku?

Diljem svijeta problemi ove vrste se promptno rješavaju, jer postoje državni registri, institucije, arhivi, muzeji, koji ne samo što objedinjuju i čuvaju nacionalno, sakralno i umjetničko blago jedne zemlje već u njima školuju i razvijaju kadrove, koji se specijaliziraju za pojedine oblasti, istražuju ih i bave se njima. Bosna i Hercegovina ih nema, zato što naše vlasti od Daytona objedinjuje vrlo jasan stav prema kulturi i obrazovanju: to narodu ne treba! Prva postdejtonska agresija obavljena je združenim snagama nacionalista na obrazovanje, koje je isparcelizirano, podijeljeno, posvađano (da se ne bi miješale kruške i jabuke, kako nas je svojedobno uputila ministrica iz mojih, srednjobosanskih krajeva) i koje kao rezultat danas ima samo istrage o kupovini, štancanju i kvalitetu diploma. OSCE je svojedobno jedva zavrnuo ruke poslanicima državnog Parlamenta da usvoje Okvirni zakon o visokom obrazovanju u BiH, dvije škole pod jednim krovom žilavo se drže svojih principa o podjelama po naciji, a djeca nam se dovijaju na sve načine da odlaskom iz zemlje, kroz razmjene i evropske programe, dobiju komad papira koji će preskočiti kantonalne i entitetske granice i omogućiti im kakvo-takvo bavljenje profesijom koju žele. To se, naravno, odnosi na djecu koja nisu iz privilegiranih porodica i koja žive od svog rada, jer djeci očeva nacija i njihovih izabranih suradnika obrazovanje i ne treba. Kultura još i manje.

Odnos prema kulturi u ovoj zemlji je svima dosadna priča o sedam institucija koje su državne, a država ih ne priznaje: Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Zemaljski muzej, Historijski muzej, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, Biblioteka za slijepa i slabovidna lica, Umjetnička galerija i Kinoteka BiH. Christian Schmidt je, u mandatu visokog predstavnika, novembra 2024. godine, deblokirao rad NUB-a i dao rok od 60 dana Vijeću ministara BiH da državnom Parlamentu uputi zakonski prijedlog koji će riješiti finansiranja ovih sedam ustanova, no ništa se nije dogodilo. I neće, jer svi znamo za njihove višedecenijske probleme da bi opstale, znamo i da one nisu jedine, ali teško priznajemo da je odnos prema kulturi identičan odnosu prema obrazovanju i da su naše velike vođe, ti čuveni očevi nacija istomišljenici: to narodu ne treba! Kultura povezuje, otvara vrata, a ne zatvara one torove kojima su oni psi čuvari i to je njihova čitava filozofija. Prof. dr. Hilmo Neimarlija je nedavno, primajući nagradu Gazi Husrev-begove biblioteke, poučno i važno govorio o značaju institucija, njihovom kontinuitetu i čuvanju. Ja sam odabrala znatno mlađi, ali dovoljno plastičan primjer: Akademija nauka i umjetnosti BiH vuče korijene iz 1951. godine, a ne samo da nije među sedam kulturnih institucija od značaja za državu već su očevi nacija jedva dočekali da prave svoje, starije i ljepše, što bi o Dubrovniku rekao Božidar Vučurević, hrvatske, srpske, bošnjačke, bosanske akademije, u kojima će carevati njihovi, mahom partijski kriteriji. A ANUBiH, skupa sa znanjem, naukom i umjetnošću, zgurnuti ukraj.

Sve da bi se rugali i nauci i umjetnosti, zloupotrebljavajući ih, kao prošle sedmice, kada je upravo Dodik, obilazeći još jednog svog uzoritog znanca, izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, prema kome ne krije divljenje, odlučio opet bahato zagrabiti u povijest. Ovaj put jevrejsku. Najavljujući susret sa izraelskim predsjednikom Isaacom Herzogom, valjda da se vlasi ne dosjete što to predsjednik bilo koje države dangubi s opskurnim partijskim liderom, ispalio je najavu kako će mu predložiti da u Izrael vrati Sarajevsku hagadu. Jedna od najvrednijih jevrejskih knjiga današnjice nastala je u sjevernoj Španiji, u drugoj polovini 14. stoljeća, a krenula je na put s Jevrejima, kada su krajem 15. stoljeća prognani iz svojih domova. Tada su i pronašli utočište u Bosni i Hercegovini i mada postoje podaci da se Hagada u 16. i 17. stoljeću nalazila u Italiji, njene putešestvije do naše zemlje ne prate detalji. No, pouzdano se zna da je pripadala sarajevskoj porodici Kohen, od koje ju je 1894. godine otkupio Zemaljski muzej, koji je od tada i bukvalno životima brani. Spašena je od fašista u Drugom svjetskom ratu i sačuvana tokom užasa opsade Sarajeva. Da ovoj zemlji nisu oteti kultura i obrazovanje, Dodikovo vraćanje Hagade u Izrael ismijao bi svaki srednjoškolac i vjerovatno ga upozorio da se drži svoje rakije, provjerenog domaćeg porijekla čačanske šljive. Za razliku od svog šefa, Željka Cvijanović zna šta je Hagada, ali joj je jasno da ovaj nasrtaj na historiju i kulturu sarajevskih Jevreja ima svoju političku agendu namijenjenu molitvenom doručku, s kojeg će - barem u to ne treba sumnjati - Dodik svekolikom puku odaslati poruke o sebi kao bedemu odbrane hrišćanstva u BiH od radikalnih bosanskohercegovačkih muslimana. A profesorica engleskog i podanica Cvijanović ih smjerno prevesti ko god bude raspoložen da ih čuje.