O, svijete, kako i koliko si daleko
U posljednjih 10-ak godina svi smo imali priliku promijeniti lijek koji smo koristili protiv visoke temperature. Mijenjali su se i lijekovi protiv visokog krvnog pritiska, za ubrzani puls, za visok šećer. Na tržište su dolazili i novi lijekovi za glavobolju, zubobolju, virusne ili bakterijske infekcije. Nerijetko su se sa tržišta i povlačili lijekovi za koje se utvrdi da utječu na ovo ili ono. Nauka ide naprijed, svjetske laboratorije idu naprijed punom parom, radi se, istražuje, ispituje bez prestanka. O, svijete, kako i koliko si daleko od nas.
Svako malo izađe novi lijek za sve i svašta, između ostaloga i za karcinome.
Čitajte kolumne Eldine Zolj-Balenović:
Šta to znači nama kada se našim životima igraju birokrate, oni koji nemaju vremena ni da se pojave na radnom mjestu, u parlamentu gdje bi trebali i morali odgovarati na pitanja, oni koji sve pravdaju zakonima, pravilnicima, komisijama, ekspertnim timovima, koje oni sami donose i imenuju. Šta to znači onkološkim pacijentima za koje lista lijekova nije revidirana duže od pet godina? Pet dugih godina nijedan novi lijek nije ušao na tržište Federacije BiH, a svugdje u svijetu se lista lijekova revidira od četiri do šest puta godišnje. Propustili smo da najmanje 30 puta uvedemo na listu novi lijek, propustili smo da učinimo život kvalitetnijim hiljadama onkoloških pacijenata, propustili smo da spasimo živote stotina ljudi.
Propustili i propuštamo iako je čovjek koji sam za sebe reče da “nije šugo”, ali nam ne objasni šta jeste, još sredinom godine objavio i najavio novu listu za onkološke pacijente, odnosno novu listu Fonda solidarnosti. Koliko se čeka na prvi korak na terenu, neko bi mogao pomisliti da oni sami vrše istraživanja, ispitivanja, pronalaze nove molekule, proizvode nove lijekove, a oni ustvari samo trebaju prepisati listu i načine država iz okruženja. Jer, realno lakše je prepisati nego očekivati da sada te neke komisije i ti neki ljudi istražuju indikacije lijekova, rezultate primjene, udube se u problematiku i naprave bilo šta za onkološke pacijente. Sve je lakše osim čekati od nekoga nešto, pa čak i da neko ko je dobro plaćen za svoj posao, ponekad se i umiješa u svoj posao.
I dok se čeka na revidiranu listu lijekova, od 2019. godine onkološki pacijenti se liječe citostaticima i hormonalnim terapijama koje na tijelo, um, razum, mozak, život pacijenata ostavljaju ogromne posljedice, koje ostavljaju duboki, često vječni trag. Istina, sve terapije koje se primjenjuju u FBiH primjenjuju se širom svijeta, ali u svijetu ne samo one i ne samo ovi lijekovi. Na raspolaganju onkolozima u cijelome svijetu je ogroman broj lijekova i lakše je napraviti pravi izbor. Naši onkolozi i naši pacijenti su osuđeni na ono što trenutno ima, što je odobreno od Agencije za lijekove, odnosno ono što je na listi Fonda solidarnosti. A to je jako malo, jako ograničeno, jako jadno.
U svijetu veliki broj onkoloških pacijenata ima pravo na pametne lijekove, imunoterapiju, na lijek koji im najbolje odgovara. U svijetu su onkološki pacijenti sposobni da rade ili da se vrlo brzo vrate na posao, privređuju porodici i zajednici. U svijetu onkološki pacijenti samo brinu kakav će nalaz biti, kada je termin za pregled i terapiju i kako da pobijede karcinom.
U FBiH pacijenti brinu kako će biti dugo na bolovanju jer bi mogli ostati bez posla. Oni koji ne brinu za ostanak na poslu brinu kako će preživjeti dugotrajno bolovanje jer je potrebno kupiti suplemente, vitamine, nerijetko i lijekove. Brinu i da li će raditi aparat za snimanje ili zračenje, da li će doktor specijalista biti na odmoru jer neko treba očitati nalaz, a doktora je malo, brinu i da li će biti reagensa u laboratoriji za pretrage, brinu da li će u kliničkoj apoteci biti lijekova kojih bi moralo biti, a nerijetko nema, brinu zbog limfedema, brinu zbog posljedica terapija, brinu... Život im je briga, svaki dan je briga, svaka minuta je briga.
U FBiH je onkološkog pacijenta teško ne prepoznati. Glava bez kose, oči bez trepavica i obrva, podočnjaci tamni kao Miljacka poslije kiše, vene koje najsavremenijim radarima niko ne može naći. Sakrile se, sklonile, nemaju više snage za otrove koji truju i vene, i arterije, i bubrege, i jetru, i srce, i gušteraču, i usput ćelije raka. Teško je ne prepoznati tugu, neizvjesnost, strah u pogledu. Pa i sam izgubljeni pogled u ništa govori o stanjima u kojima se nalaze onkološki pacijenti u FBiH. Karcinom nam oduzme zdravlje, a sistem nam ukrade nadu, vjeru, želju, optimizam, snagu. Sistem se ispriječi između nas i ja to mogu, sistem se ispriječi između želje i realnosti, sistem se ispriječi između života i smrti. Sistem nas ubija