Novogodišnje želje i starogodišnje mrlje

Na već tradicionalan način, kraj prošle i početak ove godine smo, uz standardne čestitke za Novu godinu, preturili preko leđa i s neizbježnim, ovog puta još upadljivijim koktelom, s jedne strane, privatnih želja, iskreno upućenih onima do kojih nam je stalo i s kojima smo bliski i, s druge strane, nemoći da se odupremo pritisku, težini i dejstvu onoga što je 2024. ostavila u nasljedstvo 2025. godini. U većini slučajeva, to nasljedstvo je u znaku neizvjesnosti, upitnika i mutnih izgleda za to da se slika osvijetli optimizmom.

U sjenci novogodišnjih poruka i iskrenih želja za, najprije, zdravljem i uspjehom na individualnom i porodičnom planu, neminovno se očitava zbirka mrlja na događajima, ličnostima, potezima i aferama, kojima je, uz nove stanare američke crne liste, bila rodna 2024. godina. Njen kraj, ali i početak 2025. su ubjedljivi i poučni po jednoj kopči: Tužilaštvo BiH je prošlu godinu zaključilo otvaranjem slučaja ministra sigurnosti Nenada Nešića i još šestorice osumnjičenih i pritvorom za trojicu od njih, a prvi radni dan godine je obilježilo podizanjem optužnice protiv deset pripadnika Armije RBiH za zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika u sarajevskom naselju Hrasnica, te protiv jedne osobe zbog zločina protiv čovječnosti nad Bošnjacima u Prijedoru. Tako je Tužilaštvo BiH nastavilo ono čime se nije proslavilo u prošloj godini, u kojoj je podignuto šest optužnica, a Sud BiH osudio 46 osoba na ukupno 433 i po godine zatvora, dok je za cijelu godinu 35 lica oslobođeno optužbi za ratne zločine.

Kad se ovome doda vijest o sjednici nadležne komisije Parlamenta BiH, koja je, takođe prvog radnog dana ove godine, zatražila smjenu ministra Nešića, imamo sve izglede za to da se u 2025. još više produbi jaz između plemenitih, iskrenih ljudskih novogodišnjih želja i mrlja u našoj preoranoj društvenoj, političkoj, opštoj svakodnevici. Možda to ne bude prepisivanje svega što je opterećivalo, osujetilo ili izopačilo naše želje i očekivanja od prošle godine. Ali, nije uputno zanositi se ikakvim iluzijama kad se zna da ista postava vlasti, ista struktura ličnosti, pogleda i ciljeva ni slučajno neće okrenuti list i vratiti se u normalu i raditi ono što je interes svih nas. To je otvoreno drsko najavljeno krajem godine zaključcima Narodne skupštine RS-a, u kojima se, uz sve drugo naopako, zaustavlja naš evropski put. Istina, visoki predstavnik je to anulirao, ali ne i suštinu odnosa i postupaka kojima ovaj parlament pokazuje koliko fanatično je protiv ove zemlje i njenog evropskog puta. A što je najavljeno i nesuvislim zaključkom o tome da ova skupština, prije državne, odobri zakone o kontroli granice i zaštiti ličnih podataka, koje je Vijeće ministara nekako usvojilo i uputilo Parlamentu BiH.

Kad se samo ovlaš pogleda unazad, teško je ne vidjeti da u 2024. skoro da nije bilo sedmice u kojoj nije bilo razloga za nemire i brigu zbog toga u čijim rukama je naša sudbina. Evropsko vijeće nam je 21. marta odobrilo otvaranje pristupnih pregovora iako nismo ispunili 14 preduslova. Naša vlast je efektno odglumila proevropski gard usvajanjem Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranju terorističkih aktivnosti i Zakona o sprečavanju sukoba interesa. Gluma je bila toliko ubjedljiva da je šefica Evropske komisije Ursula von der Leyen požurila da ustvrdi da smo za jednu napredovali više nego za deset proteklih godina. Da bi se domaća vlast potrudila da je demantuje, opstruirajući važan uslov za Uniju - Zakon o Sudu BiH, tačnije o sjedištu Apelacionog suda. Dokazanim majstorima blokade evropskog puta to nije bilo dovoljno, pa su jedva dočekali povod za novu opstrukciju - Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, koju je 23. maja usvojila Generalna skupština UN-a. Vlast Srbije i RS-a je orkestrirano histerično digla prašinu zbog nje, nastavljajući, mimo svijeta, negirati genocid i, takođe mimo svijeta, tvrditi nešto što samo ona vidi.

Ni u Federaciji nisu cvjetale ruže. Nemoguće je drukčije nazvati igranku s izborom novog sudije Ustavnog suda BiH iz Federacije Marina Vukoje. Ne bez osnova, za opoziciju je to dokaz da je trojka pokleknula pred HDZ-om i popustljivosti prema HDZ-u i SNSD-u. Nakratko je ta priča marginalizovana zbog lokalnih izbora 6. oktobra. Odmah poslije izbora slijedio je povratak u stvarnost: Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku je iz kliničke smrti vratio Christian Schmidt, namećući odluku i njenom funkcionisanju i deblokadi rada. Federaciju nisu zatalasali penzioneri, koji su sve više socijalni slučajevi, ali jeste Vladina odluka o minimalnoj plati od 1.000 KM, što je izazvalo buru čiji rasplet će tek uslijediti.

Ovim bi, bar uslovno, bio zaokružen ram za potušenost novogodišnjih želja krupnim i teškim mrljama, kojima je urodila 2024. godina. Niti smo dobili Plan rasta i pare koje on donosi, niti imamo Reformsku agendu, niti je jasno dokle će briselski dvori tolerisati brljotine i blamaže, koje ćemo, jasno je, na ovaj ili onaj način, iskihati ove godine. I tako ko zna koliko još dugo čekati na to da u životu svih nas bude više Bosne i Hercegovine, a u Bosni i Hercegovini više Evrope.