Nova ili još gora godina?

Posmatrano kroz prizmu sarkazma, sve ono što su ovih dana u raznim anketama izrekli ljudi čije mišljenje nešto vrijedi, moglo bi izgledati ovako: na pitanje može li nam 2026. godina biti teža i neuspješnija od prošle, optimisti bi rekli da, svakako, pesimisti bi tvrdili suprotno, a realisti bi atrofirali u dilemi kojoj strani da se priklone. Batalimo li sarkazam, ostaje olakšanje jer smo se kutarisali 2025, ali i ono sa čim smo dočekali ovu godinu – burna reakcija javnosti na problematičnu odluku Vlade Federacije o tome da 2. januar bude radni dan u trgovinama i da se, tako, zaposlenima u toj oblasti – dokazano iscrpljenim uz praznike, željnim odmora i porodične praznične atmosfere i praznovanja – dan uoči kraja godine uruči neželjen novogodišnji “poklon”.

U okrilju te teme, koja je zapalila društvene mreže i ustalasala javno mnijenje, teče navika, uobičajena za razmeđe dvije godine – prognoze, predviđanja i procjene očekivanja od 2026. Ni uz jednu od tih silnih izjava i prognoza nije se moglo odoljeti onome što zaziva potrebu za sarkazmom, jer im autori brižno paze da ne zabasaju u političke vode, pa stvari dominantno gledaju kao pod staklenim zvonom, uz napadno ignorisanje političke baruštine, etnonacionalne žabokrečine, sirovog politikantstva i omiljenog nacionalističko-šovenskog populizma u odori brige za narod ili uz zrakoprazni patriotizam.

Kad se malo razgrne ta jeftina taktika, kojoj su skloni i oni do čijeg mišljenja se obično drži, nemoguće se oduprijeti utisku o tome da sklonost uopštavanju, generalizaciji, pa i relativizaciji učinka kreatora i protagonista promašaja, blokada, ucjena i nazadovanja – potcjenjuju samo oni koji ih ne žele ili ne smiju personalno identifikovati. Iz obilja primjera, kojima smo izdašno počašćeni, i uz minule praznične dane je moguće izdvojiti slikovite, poučne, ali i one grubo obilježene smišljenim optrukcijama, konstrukcijama, podvalama, manipulacijama, miješanjem jabuka i krušaka i, u krajnjem cilju, pokušajem ataka na našu inteligenciju, razum i ono što spada u rubriku subjektivnog doživljaja objektivne stvarnosti.

Pa će, među takvima, članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, u zanosu podjele lekcija na lijevu i desnu stranu, u jednom novogodišnjem intervjuu ustvrditi da je jedino Republika Srpska (čitati: njen SNSD) dosljedna Daytonu, da bi, u novom napadu sarajevofobije, “političko Sarajevo” ocijenila podanički poslušnim, jer se oslanja na strance. Zaboravlja da baš oni koje drčno predstavlja, Dayton uzimaju i tumače selektivno, kao da je švedski sto, ne kazavši, uz sve drugo što “zaboravlja”, zašto im se kosa na glavi diže kad se pomene država Bosna i Hercegovina, zašto su protiv državnih institucija i nadležnosti, zašto entitete smatraju državama i zanemaruju to da u članu 1. Aneksa IV (Ustav BiH) Daytona piše da BiH “nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država”, koja se sastoji od dva entiteta, pa nije, kako se izopačeno tvrdi, nastala udruživanjem entiteta.

Tik uz ovo, uvredljivo prizemno proklizavanje povodom praznika, bili su istupi još nekih likova, čijeg rada i, još više, nerada u 2025. se dobro sjećamo. Uz uobičajenu zamjenu teza, štošta izgleda grubo, odbojno, nategnuto. Naprimjer, tvrdnja o tome da je Vlada Federacije postigla velike rezultate, što se, uz ostalo, ilustruje povećanjem minimalne plate u 2026. za 27 KM (pa je sada 1.027 KM), a propusti se reći da su oni koji sjede u Vladi mislili malo i na sebe, pa to ovjerili uvećanjem svojih plata za 400 do 600 KM mjesečno. Ili obećanje da će se već antologijska priča o tobože dobrohotnom odnosu prema penzionerima u Federaciji ukrasiti usvajanjem Zakona o PIO/MIO do kraja godine, pa se sjednica najavljena za 29. decembar odgodi za sredinu januara – zato što, po riječima čelnika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Dragana Miokovića, Vlada nije na vrijeme dostavila nacrt budžeta za ovu godinu iako se pravovremeno pohvalila da je on rekordnih oko 8,9 milijardi KM.

Kad se ovo i obilje sličnog uzme u obzir, onda je jasno zašto kod nas nenormalno teži da postaje normalno. I onda se već uveliko opravdan strah od toga da će ovogodišnji oktobarski izbori – za koje se već hvata frontalni zalet – diktirati i obojiti sve ono što se (ne) bude radilo, mora prihvatiti, bez obzira na prateći osjećaj mučnine i nemoći. I bez obzira na to što već teku kafansko-mahalske prognoze, kalkulacije, najave i licitacije o tome ko će s kim i zašto u izbore, ko će biti kandidat za ovu ili onu funkciju i ko će se na vrijeme začešljati za to da mu bude sve potaman.

Što znači da će, kako godina bude odmicala, u stranu biti tisnuto sve ono što je važnije, vrednije i svima nama potrebnije – to kako živimo, koliko je skupo i nepodnošljivo ono što se životom zove i koliko će to koštati nas, nemoćne pred posve izvjesnim nastavkom antidržavnih blokada, opstrukcija i hoda u mjestu na evropskom putu. Pri čemu bismo, kao i opskurne 2025. godine, gubitnici mogli biti i svi mi i ova zemlja?