Nogomet s ljudskim licem

Svjetsko prvenstvo u nogometu koje započinje sutra, 11. lipnja, utakmicom između Meksika i Južnoafričke Republike na velebnom stadionu Azteca - istom onom na kojemu su 1970. Pele, a 1986. Maradona, dva genija nogometne igre, osvojili Mundijal - poslužilo nam je kao globalni podsjetnik na onu pomalo prozaičnu konstataciju kako je upravo nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Tri su zemlje partnerski organizatori prvenstva (Kanada, Sjedinjene Američke Države i Meksiko), no odnos Trumpove administracije sa susjedima prožet je turbulentnim i pomalo bizarnim odnosima. No, trgovinski ratovi i poneka hegemonistička pretenzija prema teritoriju Kanade, te restriktivni migracijski režim, kao i učestala stereotipizacija Meksika, ipak nije spriječila susjedne zemlje da zajedno ponude svijetu 39 dana nogometnog spektakla. Čitavo Svjetsko prvenstvo je u brojevima: u 16 gradova će se odigrati 104 utakmice, broj igrača je 1.248 (48 ekipa su sastavljene od 26 igrača), a procjene su da će svjetska ekonomija generirati milijarde dolara dodane vrijednosti - konzervativne procjene su oko 40 milijardi, a one malo veće dolaze do 80 milijardi američkih dolara - što ne začuđuje, budući da FIFA predviđa da će oko 6 milijardi ljudi, ili oko 73%, pratiti prvenstvo putem televizijskih ili digitalnih platformi.

Istovremeno, ovim optimističnim i prosperitetnim brojkama potrebno je dodati i one loše, tragične, koje svjedoče i kontrastima i kontradikcijama našeg vremena. Svjetsko prvenstvo će pratiti i djeca koja tragično stradavaju u induciranim ratovima, milijunske populacije raseljenih ljudi, osoba koje gladuju i stradavaju u državama koje se nazivaju krhkim, fragilnim. Svjetsko prvenstvo će biti pozornica na kojoj će čitava plejada svjetskih moćnika širiti ideje o miru, ljubavi, inkluziji i sreći, dok će u vlastitim političkim agendama pribjegavati dijametralno suprotnim dinamikama utemeljenim na unilateralnom nasilju i generiranju kaosa.

Nogomet, ta jednostavna igra, datira još iz drevne Kine, a kasnije će se, tvrde povjesničari, proširiti i na antičku Grčku, zatim Rimsko carstvo, kasnije i na srednji vijek – u svim ovim periodima civilizacije ljudi su naganjavali loptu, frenetično i nasilno, bez jasnih pravila – a u zadnja dva stoljeća nogometna igra u svojoj suvremenoj formi će uzeti primat svim drugim sportskim aktivnostima. Ako je nekada nogomet bio igra u koju su ljudi učitavali i potrebu za dinamikom, konfliktom, zabavom i identitetskim odrednicama, suvremeni nogomet je promijenio ovu bazičnu paradigmu postavši naprosto masovna industrija zabave.

Nogometna igra većinom je prestala biti lepršava, zabavna, a taj osjećaj nogometa s ljudskim licem zamijenila je nečim drugim, profesionalnim, ali manje ljudskim: tehnološka i analitička paradigma svela je nogomet u sferu ukalkuliranog rizika, s malo slobode i improvizacije, suvremena taktika postala je većinom konzervativna i funkcionalna, a biomedicinska paradigma suvremenog nogometa stvorila je hiperatlete koji personaliziranom ishranom, optimizacijom sna i neurološkog treninga igraju duže, više, jače, ali i dosadnije. Ekonomski aspekt suvremenog nogometa učinio je od klubova korporativne jedinice, idealne za industriju zabave, ali ipak udaljene od života.

Pogled na nogometne reprezentacije se također promijenio. Ako su nekada nogometne reprezentacije predstavljale etnički gotovo posve čistu bazu, idealnu za nacionalne i druge idolatrije, većina svjetskih reprezentacija danas reflektira promjene stanovništva. Drugačiji kolorit, identitetske odrednice, aspekti koji se politički najčešće problematiziraju, u mnogim suvremenim reprezentacijama pokazuju protutežu tim primitivnostima i simbolički pokazuju kako je realnost na terenu ili izvan uvijek više od svakog sužavanja horizonta ljudskosti koji dominira sferama politike.

U ovom kontekstu reprezentacija Bosne i Hercegovina, nakon što se izborila za tu prestižnu svjetsku nogometnu pozornicu, predstavlja reprezentaciju s ljudskim licem i kao takva je izazvala simpatije kako domaće, regionalne, pa i dijela svjetske javnosti, makar one sa sportskim duhom. Imajući na umu sve društveno-političke izazove s kojim se ovo društvo u kontinuitetu susreće još od predratnih faza, krhkost čitave državne, pa onda i sportske infrastrukture, odlazak Bosne i Hercegovine na taj svjetski festival nogometa predstavlja jednu ljudsku, dirljivu, a čak i toplu priču, sve ono čega je dobar dio svjetske nogometne industrije gotovo posve lišen.

Reprezentativci Bosne i Hercegovine su većinom i osobno doživjeli tragedije devedesetih i perioda nakon: dio njih sreću je potražio u trećim zemljama, odgojen je u različitim nogometnim kulturama i školama, mnogi su smatrani neperspektivnima. Uslijed rata izgubili su familijarnost vlastitog života kojega su započeli negdje drugdje, a preko vrhunskog nogometa, koji zahtijeva mnogo žrtve, ponovo su se povezali s mjestom odakle je ipak sve nekada krenulo, s Bosnom i Hercegovinom. Oni su danas uspješni sportaši, pripadaju celebrity kulturi, a u javnom nastupu pokazuju potpuno normalne, ljudske i mirne poglede na svijet. Oni su svjetski, ali i naši istovremeno. Njihov nogomet odudara od suvremene perfekcionističke paradigme, ali istovremeno ima nešto toliko ljudsko u njemu da u tih devedeset minuta nogometne igre proživimo raznolike dinamike i faze, koje kao da odražavaju i sam ljudski život. Reprezentacija Bosne i Hercegovine podsjeća nas na nogomet kakav je nekad bio, ali i na društvo kakvo možemo biti, suvremeno, normalno i s ljudskim licem.