Noć koja će trajati
Gojko Berić
Da je priroda jača od čovjeka, ali da je i sila života jača od svake nepogode, u to su nas prethodnih dana uvjerili i događaji u hercegovačkom gradiću Donja Jablanica. U utorak je klanjana dženaza kojoj je prisustvovalo nekoliko hiljada ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine, posljednji ispraćaj 19 stradalih stanovnika tog mjesta. Još sedam žrtava ukopano je u Fojnici i Konjicu, ali je dženaza u Donjoj Jablanici bila najpotresniji od svih prizora koje je 4. oktobra za sobom ostavila kataklizmička jesenja noć. Međunarodne spasilačke ekipe napustile su Donju Jablanicu pošto se smatra da za njih više nema posla, stigle su struja i voda, ali mašine i ljudi nastavljaju da rade na, kako se to birokratski suhoparno kaže, sanaciji terena. Mnoge porodice su izgubile sve što su imale - kuće, stoku, poljoprivredne mašine, 17 kilometara željezničke pruge je razoreno, a mnogi putevi urušeni. Neka planinska sela u općini Konjic i dalje su odsječena od glavnih saobraćajnica.
Sve u svemu, štete su ogromne, ljudskom oku nepojmljive. Sve je to, naravno, dobro poznato, njihov bilans tu je samo da podsjeti čitaoca koliko će obnova života biti teška, složena i duga. Pri čemu više niko i ništa neće biti isti, ni ljudi, ni Donja Jablanica, ni Buturović Polje, ni mnoga druga sela u kojima je sve do te kobne noći bujao život.
U svim vanrednim prilikama, kakve su i ove koje su nastale rušilačkim poplavama u dijelovima Bosne i Hercegovine, vlast određuje pravila svakodnevnog života. U protivnom, zavladao bi haos. Stanje nesreće, koje je proglašeno odmah po izbijanju katastrofe, sada je prestalo. Fotografski prikazi kataklizme koje smo gledali prethodnih dana nestaju sa naslovnih strana dnevnih novina, ustupajući mjesto drugim, predvidivim ili nepredvidivim događajima. Takav je život. Ostaće priče o ljudskoj solidarnosti i herojskom požrtvovanju, već poznate i ispričane, poput one o Muhamedu Begoviću iz Donje Jablanice, koji je zajedno sa sinom spašavao rodbinu i komšije, a onda je nagrnula bujica i odnijela njegovog sina. Ostaće i mnoge druge, još nepoznate i neispričane priče. Ta strašna noć trajaće dugo. Oni koji su je preživjeli, pamtiće je do kraja života. Niti je, dakle, nesreća zauvijek prošla, niti se normalizacija života, uobičajena fraza političara i medija, može shvatiti kao povratak na stanje prije poplave. Svakome je jasno da u mnogim naseljima koja je ta paklena noć sravnila sa zemljom nema više života. Stoga ne čudi da brojne porodice, a mladi pogotovo, ne žele da se vrate na mjesto nesreće. Teška je to odluka, oni znaju da nigdje drugdje njihov dom neće više biti isti, ali nemaju izbora. Ako bi se vratili, u njihovom bi pamćenju uvijek postojala misao da bi se ta strašna noć mogla ponovo desiti.
Donju Jablanicu ćemo pamtiti i po tome što smo u njoj vidjeli pobjedu empatije i dobra nad mržnjom. Privremenu, ali ipak pobjedu. Bilo je dirljivo vidjeti sa koliko su entuzijazma spasilačke ekipe iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije stigle u Donju Jablanicu, spremne da ostanu koliko god bude potrebno. Na stotine mladih volontera iz cijele BiH danima je prikupljalo najnužniju pomoć ljudima koji su ostali bez svojih domova. Jeste li mogli zamisliti da u tome učestvuju i navijači Zrinjskog i Veleža, koji se na stadionima mrze kao psi i mačke? Veliko je i neobično je srce ovdašnjih naroda - ne mogu da se otrgnu iz zagrljaja međusobne mržnje, ali kad nekog od njih zadesi nesreća poput ove u Bosni i Hercegovini, svi priskaču u pomoć. To ne znači da prisustvujemo rađanju bratstva-jedinstva iz vlastitog pepela, niti da će se vladajući režimi odreći upotrebe etničke mržnje kad god im to zatreba pošto je ona važna i oprobana alatka njihove vlasti. Naglo probuđenu ljubav među nekadašnjim bratskim narodima vidjeli smo i 2014. godine, kada je pola Bosne i dobar dio Srbije bio pod vodom. Mediji su tada zabilježili zanimljivu epizodu iz Obrenovca, gdje su hrvatski vojni specijalci, rizikujući vlastite živote, spašavali mještane. Diveći im se, jedan srpski seljak je rekao: “Kako su divni ovi momci Hrvati!” A znamo u kakvoj “ljubavi” danas žive režimi u Beogradu i Zagrebu.
U cijeloj ovoj priči, na samom njenom početku, stoji velika mrlja na Vijeću ministara BiH, koje ispoljenoj ljudskosti Bosanaca i Hercegovaca, kako nas tu i tamo još zovu, nije dozvolilo da pređe famoznu entitetsku granicu, jer su trojica srpskih ministara bila protiv toga da se proglasi dan žalosti u cijeloj zemlji. Ne znam da li je protivljenje Nenada Nešića, Staše Košarca i Srđana Amidžića da država ispolji minimum empatije prema svojim stradalim građanima bilo izraz njihove hladne birokratske volje ili samo poslušnički gest u službi vladajuće politike u Republici Srpskoj, ispunjavanje naloga koji je mogao doći samo od jednog čovjeka? Zna se kojeg. Dokaz je to, ne znam koji po redu, da ljudi koji žive u BiH nemaju svoju državu u punom smislu te riječi. Istovremeno, ovi događaji govore da bosanskohercegovačko društvo, koliko god bilo nasilno podijeljeno, pulsira kao živi organizam. Znači li to da ipak ima nade za Bosnu i Hercegovinu?
