Nobelova nagrada kao instrument rata

Kada je Alfred Nobel u svojoj posljednjoj volji, testamentu koji datira iz 1895. godine, ustanovljavao fond čiji će se godišnji prinos dijeliti u obliku nagrade onima koji su prethodno čovječanstvu donijeli najveću korist, uz fiziku, kemiju, medicinu i književnost – od 1968. dodana je i nagrada za ekonomiju - posebno mjesto je osigurano za nagradu za mir. Izvorno, Nobelova nagradu za mir namijenjena je osobama koje su učinile najviše ili najbolje na unapređenju bratstva među narodima, demilitarizaciji i promicanju mirovnih kongresa, tj. širih mirovnih inicijativa.

Prema mišljenju norveškog Nobelovog instituta, ovogodišnji laureat za Nobelovu nagradu za mir María Corrina Machado, Venezualanka koja personificira čitavu oporbu te latinoameričke zemlje, “hrabri je i posvećeni prvak mira, (…) žena koja održava plamen demokracije unatoč rastućoj tami”. Posvetit ćemo se njezinom profilu nešto kasnije, no prije toga moramo uvesti jedan kontrastni element, koji Machado pokazuje u nešto drugačijem svjetlu, u suprotnosti s poetskim opisima koji su joj laskavo dodijeljeni.

Nedugo nakon što je Machado proglašena dobitnicom tog prestižnog mirovnog priznanja, nazvala je izraelskog premijera Netanyahua, te je sadržaj njihovog razgovora podijelila na platformi X: Bibi je njoj i venezuelanskom narodu toplo čestitao na nagradi, ona je istakla potrebu za “moralnom snagom otpora totalitarizmu koji nas okružuje”, misleći na režim u Caracasu i Teheranu. Završila je svoj ekspoze na platformi X u slatkorječivom tonu kako mir zaslužuje slobodu, a sloboda zaslužuje hrabrost i snagu, misleći vjerojatno na sebe.

Zlobnici bi rekli da se Alfred Nobel okreće u grobu, kako se to kolokvijalno kaže, budući da je ovogodišnji laureat Machado samo kroz nekoliko citiranih opisa na društvenoj mreži negirala bit njegove posljednje volje koja je bazirana na želji za demilitarizacijom i širim mirovnim inicijativama. No, istini za volju, kada je u pitanju Nobelova nagrada za mir, još od svojih početnih faza sadrži stanoviti paradoks u sebi.

Alfred Nobel je imetak stekao baveći se eksplozivima – izumio je dinamit čije je namjena i civilna, ali je potražnja za njim najveća ipak u sukobima pa su ga svojedobno francuski novinari nazivali trgovcem smrti - ali se u zadnjoj fazi života obratio na pacifizam, zahvaljujući austrijskoj pacifistici Berthi von Suttner. Inače je Alfred Nobel bio protivnik prava žena da glasaju, njegovi biografi ga smatraju relativno krutom osobom, a njegovo naslijeđe u smislu procedura izbora laureata, tajnovito je i izloženo utjecajima izvana.

María Corrina Machado rođena je 1967. u Caracasu, u obitelji oca industrijalca i majke psihologinje, završila je elitniju katoličku školu, a kasnije će nastaviti školovanje u Americi. Diplomirala je građevinu, a kasnije će se specijalizirati u financijama. Razvedena, majka troje djece, s imovinom procijenjenom na oko četiri milijuna dolara, a portfolio će obogatiti s ovogodišnjom nagradom koja premašuje milijun dolara, onih američkih. Aktivizam ju je gurnuo u političku arenu: devedesetih je kroz svoju fondaciju olakšavala živote siromašnog dijela populacije, a kada je Hugo Chávez došao na vlast, fokus prebacuje na građanski aktivizam, sastavnicu koja uvijek nedostaje u autoritarnim režimima. Tu počinje prikupljati prve političke poene, zahtijeva izbornu transparentnost, želi referendumom svrgnuti Cháveza – nije uspjela u namjeri – ali upravo su joj prve godine javnog angažmana pripravile put da postane vidljivi lider opozicije. Oponirala je i Nicolasu Maduru sve vrijeme njegove vladavine – naslijedio je Cháveza davne 2013. godine – a zabranjeno joj je kandidiranje na predsjedničkim izborima 2024. koje je Maduro osvojio, ali zbog malverzacija, njegova međunarodna pozicija je upitnog legitimiteta. Kao lider opozicije Machado je, zajedno s istomišljenicima, bila izložena progonima i pritiscima, čestoj sudbini političke opozicije u Latinskoj Americi.

Machado podržava specijalnu vojnu intervenciju kojom Trump pokušava svrgnuti predsjednika Madura pod egidom borbe protiv kartela koji drogom truju američki narod. Predsjedniku Trumpu posvećuje nagradu – prethodno ju je on, na njemu svojstven spektakularan način, optužio da mu je ukrala nagradu - a njezin je narod, upravo zbog Donaldove planirane intervencije, na korak do slobode, mišljenja je Machado.

Dvije kritičke točke njezinog izbora za prestižnu mirovnu nagradu dodiruju dva problematična aspekta njezinog lika i djela: prvi je šutnja o Gazi, koja se interpretira kao bespogovorna podrška izraelskom režimu, koji je etički kompromitiran, a i međunarodno opterećen, a drugi je priželjkivanje vojne intervencije jedne svjetske sile - Amerike na njezinu domovinu Venezuelu. Prva kritika je ona etičkog i međunarodnog tipa koja pokazuje da se Machado mirom bavi na posve selektivan i, po našem mišljenju, nehuman način. Ako jedan mirovni aktivist može apstrahirati od faktičnog genocida u Gazi, onda ga to, po našem mišljenju, potpuno etički diskreditira. A istovremeno, ako se bespogovorno zagovara intervencionizam – pa i ovaj američki u najavi – što Machado i radi, to je pokazatelj ili pak naivnog idealizma ili pak surove političke ambicije. Julian Assange, najpoznatiji od svih disidenata, rijetka je osoba koja je javno kritizirala Machadin izbor i sve aktere u procesu.

U međuvremenu, Machado je zahvaljujući američkim komandosima iz Venezuele došla u Oslo – misija njezinog izvlačenja brodom i privatnim avionom joj je izazvala križobolju - i održala konferenciju za medije na kojoj je govorila o majkama, djeci, emocijama, miru, investicijama, demokratizaciji, vremenu i mnogim drugim stvarima. Tako je govorio laureat koji jedne tragedije zanemaruje, a ratne intervencije podržava.