Njih petorica, a Plenković i Čović sami

U Kusturicinom “Undergroundu” ima onaj dio radnje u kojem Lazar Ristovski, koji glumi Crnog, pomalo kao da počinje shvaćati kako ga Miki Manojlović laže i uporno želi nazad u borbu, tj. izlazak iz podruma. U kojem ga ovaj drži, da bi proizvodili oružje i uvjeravajući ga da rat još traje. I tada mu Miki pokloni Titov sat i kaže da je Stari poručio da čuvamo Crnog za završni obračun.

E tako otprilike izgledaju najave opozicione petorke na hrvatskoj političkoj sceni. Najavljuju oni sjajnog kandidata, pa puštaju probne balone, pa se onda ušute, pritisnuti Kovačevićevom kandidaturom i pogledima dvojice velike braće, Plenkovića i Čovića. Sami po sebi, oni bi se možda i odvažili na akciju, ali nije lako u toj atmosferi nagovoriti i one koji bi iznijeli tu kandidaturu, a mogu na svoje ime potegnuti određeni broj glasova. A opet, odustanu li, čitav njihov opozicijski blok skoro pa da i nema smisla.

I upravo u tom raskoraku u Mostaru se ukazao Plenković, formalno zbog otvaranja sve skromnijeg i sve stranačkijeg Sajma gospodarstva, ali zapravo da bi podržao objavljenu kandidaturu HDZ-ove Darijane Filipović za članicu Predsjedništva i s idejom da njih petoricu nagovori na isto.

U tome ipak nije uspio, što najbolje svjedoči o tome koliko je opao stvarni utjecaj hrvatskog HDZ-a na političku scenu u BiH. Ali to opet ne znači da će opozicija uspjeti iznjedriti kandidata koji ima šansu.

Stvar je trenutačno sljedeća. Dragan Čović je kandidirao još jednu ženu, koja nije samostalno izgradila svoju političku karijeru, po tko zna koji put. Po principu, ako pobijedi, odlično, a ako izgubi, još i bolje jer evo argumenta za novu kampanju. Posebno što će se formalno pokazati kao progresivan i sklon ženama u politici i pomlađivanju stranke. Sama pak Filipović ne nosi nikakvo vlastito ime i glasove te može dobiti samo ono što joj stranačka mašinerija odradi. Problem opozicije je što to također nema nitko od njih i što su svjesni da će dobiti još manje glasova od nje, ne pronađu li zvučno ime izvan svojih krugova. Dodatno, uđu li u trku tako i onda je izgube, bit će glavni krivci za eventualnu pobjedu Slavena Kovačevića.

Sad je samo pitanje želi li u to blato zagaziti netko od ljudi koji mogu i na vlastito ime povući glasove i osvojiti mjesto hrvatskog člana Predsjedništva, te je li taj netko spreman na pravi politički sukob s HDZ-om. Ovdje mi na pamet pada samo jedno ime - Martin Raguž. Koji je, doduše, već probao točno to i zamalo nije uspio. A bilo koji čovjek se teško dva puta odlučuje na poraz.

Svakako, ostane li utrka između tragikomičnog Kovačevića s jedne strane, a posebno ostane li dobar dio Bošnjaka pri tome da autodestruktivno za inat bira Hrvatima člana Predsjedništva, a Filipović s druge, imat ćemo situaciju u kojoj pristojniji dio svijeta među Hrvatima neće imati za koga glasati. Što je samo još jedna u nizu političkih tragedija u BiH, ali je naporna više od ponavljanja među Hrvatima.

Sasvim je pak druga tema uplitanje hrvatskog premijera u izbore u Bosni i Hercegovini, što je odavno prestao biti skandal prvog reda jer se počelo podrazumijevati. A jednako je, ako ne i gore, kontraproduktivno od inat-glasanja Bošnjaka. Hrvati pak iz Bosne i Hercegovine nikako, pa i pored svih dokaza u posljednjih trideset i šest godina, da shvate, kako svako identificiranje sa Zagrebom završi loše. I tako je od prvih višestranačkih izbora i Tuđmanovih plakata po Mostaru, s natpisom “Predsjednik svih Hrvata”, pa sve do danas.

No, uzalud je ovo govoriti onima koji ne žele čuti i koji ne vide da nestaju iz vlastite zemlje, umnogome zahvaljujući vlastitim krivim političkim izborima.