Njemačka je u političkom zamoru

Njemačka se danas nalazi u najneobičnijem političkom trenutku od ponovnog ujedinjenja: zemlja nema formalnu krizu, a istovremeno živi u atmosferi duboke nesigurnosti, zamora i kolektivnog osjećaja da stvari polako izmiču kontroli. Ovaj proces nije glasna politička drama, nego nešto mnogo opasnije – tiha erozija društvenog povjerenja, sve slabija efikasnost svakodnevnih servisa i osjećaj da država više nije ono što je decenijama predstavljala: organizovana, predvidiva, pouzdana.

Psiholog Stephan Grünewald, koji godinama mapira raspoloženje njemačkog društva kroz hiljade dubinskih intervjua, ovaj trenutak naziva produžetkom. To je vrijeme kada se utakmica završila, ali ekipa odbija da napusti teren, nadajući se da će se rezultat nekako promijeniti. Njemačka živi u produžetku starog poretka – svijeta u kojem se vjerovalo da je stabilnost trajna, da institucije rade po inerciji i da svakodnevni život funkcioniše bez većih odstupanja.

Danas ništa od toga više nije sigurno.

Grünewaldova ključna slika je povlačenje građana u privatnu “puževu kućicu”. Ljudi pokušavaju stvoriti tampon-zonu između sebe i realnosti koju doživljavaju kao haotičnu, nepredvidivu i preopterećujuću. Stvara se ono što on naziva “zavjesom potiskivanja” – mentalnom barijerom koja filtrira vijesti i probleme kako bi se očuvala unutrašnja ravnoteža. Međutim, ta zavjesa postaje sve tanja. Globalne i lokalne krize probijaju se direktno u svakodnevicu: rat u Evropi, inflacija, energetska nesigurnost, klimatski ekstremi, skok cijena stanova, pad industrijske konkurentnosti.

Ispod tih velikih tema krije se ono što Nijemci najviše osjećaju: svakodnevni sistem više ne funkcioniše kao nekad. Vozovi kasne, škole nemaju kadrova, bolnice rade na rubu kapaciteta, birokratija je sporija nego ikad. Grünewald taj proces opisuje kao tihu sabotažu svakodnevice” Nije to namjerno rušenje sistema, nego njegova iscrpljenost. U zemlji koja je decenijama gradila identitet na efikasnosti, ovaj raspad svakodnevne pouzdanosti djeluje traumatično.

Najdramatičnije promjene vide se među mladima. Njemačka je godinama bila obećanje stabilnosti – zemlja u kojoj se planiraju život, karijera, kupovina stana, sigurnost u starosti. Danas mlade generacije više ne vjeruju u takvu budućnost. Visoke cijene najma, nesigurne penzije, strah od ekonomske stagnacije i pritisak društvenih mreža stvaraju generaciju koja se povlači, utišava, skriva. Umjesto političkog idealizma, mladi biraju strategiju nevidljivosti. To nije bunt – to je iscrpljenost.

Istovremeno, društvo se fragmentira. Razgovor među različitima, koji je nekada bio normalan dio njemačke političke kulture, sve je rjeđi. Ljudi se zatvaraju u ideološke i informacijske mjehure. Drugačije mišljenje više ne izaziva znatiželju, nego nelagodu. Grünewald upozorava da demokratija ne propada kada postoje sukobi, nego kada razgovor prestane. Upravo to se danas dešava Njemačkoj.

U takvom ambijentu politički prostor djeluje zbunjeno. Friedrich Merz je preuzeo svoju stranku s obećanjem da će vratiti jasnoću i snagu, ali njegova politika oscilira između tvrde simbolike i slabih konkretnih rješenja. Rasprave o “kulturnim pravilima”, o navodnim zloupotrebama socijalnog sistema ili o povratku starim energetskim modelima možda donose medijsku pažnju, ali ne rješavaju ono što građane najviše pogađa: skupe stanove, nedostatak radne snage, urušene servise i osjećaj da država gubi pravac.

Posebno je ilustrativno koliko se politička energija troši na sporedne teme. Svjež primjer je trenutna rasprava o socijalnoj naknadi poznatoj kao Bürgergeld. Od ukupno 5,2 miliona ljudi koji primaju ovu pomoć, oko 17.000 se vodi kao oni koji potpuno odbijaju saradnju sa službama za zapošljavanje. To čini svega 0,38 posto. Upravo tih 0,38 posto pretvoreno je u simbol navodne “kulture odbijanja rada”. Time se politička debata skreće prema statističkoj margini, dok realni strukturni izazovi – digitalizacija, tržište rada, kvalifikacije, stanogradnja – ostaju potisnuti. To je savršena slika političkog lutanja: fokus na emocionalno lako, umjesto na suštinski važno.

Njemačka danas nema zajednički cilj. Dok je u energetskoj krizi 2022. postojao jasan osjećaj zajedničkog napora, danas politički horizont izgleda fragmentirano. Problemi se imenuju, ali se ne povezuju. Reforme se najavljuju, ali ne stižu. Ljudi osjećaju da je sve u pokretu, ali ništa u pravom smjeru.

Zbog toga Grünewald podsjeća na priču o Bremenskim gradskim muzikantima. Nisu bili mladi, nisu bili snažni, nisu imali nikakav realan plan – ali su imali odluku da krenu. Njihova snaga je bila u povezanosti i u vjeri da postoji nešto bolje od čekanja. Njemačkoj danas nedostaje upravo taj osjećaj zajedničkog pokreta, novi politički narativ koji bi spojio društvo i institucije oko realnog, izvedivog cilja.

Njemačka nije zemlja u raspadu. Ali jeste zemlja u zamoru. Zamor nije kriza – ali je upozorenje. Upozorenje da se era automatske stabilnosti završila. Da se stabilnost mora ponovo graditi. Da se povjerenje mora obnavljati. I da se politički pravac mora definirati, jer bez pravca ni najuređenije društvo ne zna šta mu je činiti.

To je trenutak u kojem Njemačka danas stoji.