Nismo rekviziti za snimanje spota
Čak i da nemate kalendar i ne znate čitati, i da vam datumi, godine, politika i politički procesi nisu u fokusu zanimanja, možete procijeniti kada se izbori bliže. Tada su političari najbliži ugroženim kategorijama, suosjećaju, stalno pričaju o problemima, spominju se penzioneri, djeca, bolesni, sami.
Prije nekoliko dana dobijam od kolege link sa Facebook statusom jedne osobe koja piše: “Jučer sam saznao poražavajuću informaciju - Kantonalna bolnica Zenica trenutno nema rastvor potreban za provođenje kemoterapije, pa su onkološki pacijenti primorani da ga sami kupuju. Cijena? 250 KM po osobi! Istina je da se 80 posto troškova kasnije refundira, ali govorimo o ljudima koji su teško bolesni, iscrpljeni i često bez mogućnosti da uopće priušte ovakav trošak u tom trenutku.
Zar smo došli dotle da najugroženiji građani - oboljeli od raka - moraju sami plaćati lijek koji im spašava život? Ovo je direktna posljedica nesposobne i kupljene Vlade Zeničko-dobojskog kantona, koja je uništila zdravstveni sistem i dovela ga do potpunog kolapsa.”
Smatrajući da je komentar napisao pacijent ili neko od članova porodice oboljelog, željela sam mu pomoći, uputiti gospodina gdje može potražiti svoja prava i ko je nadležan za onkologiju, a to je Federalno ministarstvo zdravstva. Međutim, ne lezi vraže, gospodin je političar, onaj koji bi barem nadležnosti trebao poznavati i onaj koji bi trebao znati da je poražavajuće što je za problem saznao “jučer”, jer je taj problem prisutan desetinama godina, i ne samo u Zenici nego u svim onkološkim centrima širom FBiH.
Naravno, odlučim napisati komentar, koji je odmah izbrisan, ali se ovaj političar nije postidio vlastitog neznanja i izbrisao status, ili što bi bilo očekivano izvinio zbog zamjene teza, nego ga je ostavio kako bi ispod njega svi bolesni ispričali svoje muke, a njega prigrlili kao rod najrođeniji, jer usudio se progovoriti i na njihovoj je strani. Samo dan poslije, slična ili ista situacija, ali ovaj put druga politička opcija i ne na Facebooku, nego na televiziji. Dugogodišnja političarka za stanje u onkologiji izjavi: “Ovo je još jedan od pokazatelja kako stvari zapravo u ovome mandatu kada je trojka na vlasti ne funkcionišu, a nažalost, sada najviše ispaštaju žene koje su onkološki pacijenti.”
Političari i svi vi koji biste to željeli biti, ne udarajte ispod pojasa. Ne iznosite neistine. Upoznajte se sa temom. Nema veze što je ona sada popularna i što smatrate da je sigurno politički atraktivno učestvovati u ovoj temi. Ova tema znači život, ova tema znači neprospavane noći i noći, ova tema su mora isplakanih suza, bezbroj oproštaja od najmilijih, ova tema su bolna tijela, izmučene duše. Ova tema boli. Odmaknite se. Molim vas, okitite se banderama, kilometrima autoputa, trolejbusima, trotoarima, mostovima, a nas pustite na miru. Molim vas, ne spominjite nas.
Osim rijetkih primjera, onih koji u tišini biju bitke za nas, slušaju nas, vide nas, čuju nas, ne reklamirajući se, svi ste izabrali drugu stranu, ali ne danas ili jučer, nego prije godinu, dvije, pet, 10 godina, 20. Jer, ne zaboravite, onkologija tone 23 godine. I za to vrijeme svi ste bili u prilici da promijenite stanje, da učinite nešto, niste to uradili. Zato, prije nego napišete i kažete nešto o nama, imajte na umu da rak napada kompletno tijelo, dušu, emociju, ali ne i um i razum. Mi jesmo bolesni, teško bolesni, ali nismo još izgubili osjećaj za istinu, pravdu, logiku. Mi pročitano razumijemo. Narodski rečeno “mi nismo glupi”. I narod zna za probleme.
Politikom bi se trebali baviti oni koji nude rješenja. Politikom bi se trebali baviti oni koji kada preuzmu dužnost, preuzmu i obaveze i odgovornosti, a kada nisu u stanju učiniti nešto, odstupe. Ko je kod nas ikada odstupio jer nije uspio realizovati neki plan? Političari, molim vas, o onkologiji govorite u klupama parlamenata gdje se predlaže, usvaja, mijenja stanje, a ne na televizijama, radiostanicama, portalima, Facebook ili Instagram profilima. Mi nismo i ne želimo biti rekviziti za snimanje reklame ili spota. Mi smo ljudi. Mi smo članovi vaših porodica, prijateljice, kolegice, komšinice... Mi smo kćerke, sinovi, sestre, braća, majke, očevi. Mi smo oni koji 23 godine čekamo vaš nastup u javnosti, ali sa informacijama da je lista čekanja ukinuta, da su indikacije proširene, da je revidirana onkološka lista lijekova, da nema deficitarnih citostatika... mi čekamo, čeznemo, molimo za rješenja, a probleme živimo. Ne trebate vi govoriti o tome.