Nijemi krik voštanih lica
Eldina Zolj-Balenović
Ko nije proveo jedan, samo jedan dan u hodnicima, čekaonici, ordinaciji Onkološke klinike KCUS-a ili ko nije proveo samo nekoliko sati na bolničkom krevetu u dnevnoj bolnici iste klinike, može i treba znati da nosi najsretniju košulju na svijetu. Pogled u ništa, sklopljene drhtave ruke, prsti koji pucaju od stezanja, uši koje ne žele čuti svoje prezime sa razglasa, ali ga iščekuju, srce koje ubrzano lupa, guši, samo što ne iskoči iz grudi od iščekivanja presude. Slobodnog mjesta za sjesti teško je naći. Čini se da je cijeli grad na klinici, da je više bolesnih nego zdravih. Noge su teže od olova. Drhte.
Od čekanja, stajanja ili straha, od puta kojim koračamo ili cilja koji je neizvjestan. Na usnama uglavnom samo jedno pitanje: “koliko dugo si živ nakon presude”? Blagi osmijeh kada čuješ da je nekome dijagnosticiran karcinom prije četiri, pet ili 10 godina i da je još uvijek živ. Tamni oblak, mrkla noć na licu kada čuješ da je neko na početku borbe. Znaš šta ga čeka. Jeza steže dušu.
Čitajte kolumne Eldine Zolj-Balenović:
I tako iz mjeseca u mjesec, isti zidovi, stolice, ista vrata, drugi likovi. Vremenom i likovi postaju isti, nigdje se čvršća prijateljstva ne sklapaju kao u bolničkim hodnicima, čekaonicama, sobama.
Taj i taj, ordinacija broj... začuje se svako malo sa razglasa, a onda prvo uslijedi duboki uzdah koji pomjeri planine, zatrese nebesa, odjekuje vasionom. Svega nekoliko metara od čekaonice do ordinacije otegne se, kao što se otežu svi putevi u beskraj. Staklena vrata kroz koja moramo proći su teža od neba i zemlje zajedno. Odjekuju koraci hodnikom u našim utrobama koje se prevrću, izvrću, nagone na povraćanje od muke i iščekivanja dok pratimo kroz hodnik saborca ili saborkinju tupim, bezizražajnim pogledom. Lica su kao voštane figure ukočena da se ne bi primijetio strah od rezultata kontrole vlastite, ali i svih onih koji prije vas uđu u ordinacije. Ponavljaju se ovi dani kod onkoloških pacijenata stalno, često, godinama, jer karcinom se liječi godinama.
Koliko god u svakodnevnom životu izgledali nasmijano, sretno, opušteno, hrabro, istovremeno je svaki onkološki pacijent nasmrt uplašen, kao mlada srna na proplanku kada se nađe oči u oči sa cijevima lovačke puške. Stalno gledamo u cijev, svaki novi nalaz, svaka nova pretraga, svaka nova analiza, a poslije dijagnoze život se svede na nalaze, pretrage, analize, može biti posljednji metak koji ćete primiti.
Ali i nije sve tako crno na Onkološkoj klinici KCUS-a. Jer, na ovome mjestu shvatite koliko je čovjek važan, koliko čovjek može da promijeni kurs vaših misli, koliko čovjek može da bude stamen oslonac, koliko čovjek može da bude podrška i koliko si sretan što baš ti imaš takvog čovjeka uz sebe. A taj čovjek je svaki doktor onkolog, svaki tehničar i medicinska sestra, svaki uposlenik klinike na kojoj se liječe najteži pacijenti. Naši onkolozi su naši psiholozi, prijatelji, ordinirajući doktori, savjetnici, rame za plakanje, ruka koja nas drži čvrsto dok koračamo liticom između života i smrti. Njihovo znanje je odavno potvrđeno, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i širom svijeta, ali i njihova ljudskost oslobađa straha srca okovana strahom i neizvjesnošću. Traže znanje, žele znanje, nude znanje. I na istoku i na zapadu i na sjeveru i na jugu znaju za njih i sa poštovanjem pričaju o vrhunskim rezultatima koje postižu u uslovima nemogućim za rad. U uslovima u kojima uvijek nešto, ustvari, svašta nedostaje. Ako onkološki pacijent treba stomatološku uslugu, vrate ga da odobrenje da onkolog, ako onkološki pacijent dobije alergiju, temperaturu zbog upale grla, bol u želucu ili glavi, uvijek prvo mora onkologu. Redovne kontrole, vanredne kontrole, konzilijumi, dežure na odjeljenju, nedostatak aparata, nedostatak specijalista, nedostatak reagensa, nedostatak lijekova, nerevidirana lista lijekova, mali broj onkologa, više od 450 pacijenata dnevno koji prođu kroz Onkologiju... nisu uspjeli skinuti osmijeh sa lica naših čarobnjaka. A taj osmijeh, lijepe riječi, briga za nas i posvećenost nama vraćaju nadu i želju, bude borbeni duh, bude duh pobjednika u svakom pacijentu koji nailazi na brojne prepreke. Trčati maraton udvoje puno je lakše, zar ne?
Znaju to oni i zato nikada nismo sami. Uvijek su uz nas budne oči naših onkologa koji ništa ne prepuštaju slučaju. I zato, zahvaljujući njima, puno je lakše pronaći hrabrost i biti sretan. I kada ništa drugo nije na našoj strani, naši onkolozi jesu!
