Nije sreća para puna vreća

Moglo bi se do kijametnih dana nabrajati šta je sve Radovan Višković u proteklih sedam godina rekao ili uradio zbog čega su se sva nebesa redom ili smijala ili plakala od muke. Imao je Milorad Dodik i prije veoma kompleksna kadrovska rješenja – valja se samo sjetiti Predraga Gluhakovića, Proke Dragosavljevića ili Daneta Maleševića - ali svi oni u zbiru (minus Željka Cvijanović) ne mogu da utabaju snijeg pod Viškovićevim niskim prozorom.

Premijer Republike Srpske nije najbistriji potok u Dodikovom slivu. Pričaju ljudi da je čestiti Radovan na isteku prvog mandata dobio nervni slom kada je konačno progledao i vidio koliko kradu oni u čije se poštenje kune svakoga dana. Ali nije nejakog premijera strefio šlog zato što mu je puklo pred očima da kradu čak i oni koji ne znaju da nabroje svih pet samoglasnika, nego ga je oborilo kada je shvatio da njega niko ništa ne pita i da mu niko ne nosi kovertu sa procentom.

Nema te svinje koja bi mogla da prebroji sve Viškovićeve bisere. Od tvrdnje da vršilac dužnosti koji se imenuje ne može biti protivzakonito imenovan zato što se imenuje kao vršilac dužnosti do opravdane sumnje da je koronavirus izmišljen da bi privredni rast nekih zemalja bio zaustavljen. Od podatka prema kojem pojedini botovi zarađuju i po nekoliko desetina hiljada maraka mjesečno do ozbiljnog filozofskog načela prema kojem čovjek bez vode i pića može izdržati mjesec i po dana. Višković je cirkus za koji ne treba ulaznica.

Ali, ovaj vanredni atleta je prije desetak dana preskočio samoga sebe i to iz stajanja, kao maturant kozlić. Višković je, naime, rekao kako nije uvijek “materijalna strana ona koja obezbjeđuje blagostanje, nego su to sloga i mir u porodici”. Neko je, kazao je dalje premijer, na alkoholu, neko je na drogama, prijepodne svađa, poslijepodne tuča i to sve zbog para. Kada novca nema, dragi moj Votsone, nema poroka, nema huje, nema problema.

Viškovićev sofizam zapravo je produžetak poznatog ontološkog stava Željke Cvijanović prema kojem je “nemoguće da pravite jednu strukturu koja je izvan strukture koja je replika jedne strukture koja treba da služi za legalno poslovanje, a napravite jednu sasvim drugačiju strukturu koja replikuje tu, a ona je fiktivna i postoji negdje drugo...”. Na kraju ove vanserijske mudrosti nalazila se Fabrika glinice Birač, ali nema tog Tezeja koji bi izašao iz Cvijanovićkinog filozofskog lavirinta.

Ali, Željka je bila i čini se da je prošla. Vratimo se Radovanu koji zastupa tezu da je čovjek srećniji što mu je novčanik prazniji. Dok je Petar Đokić strasno ljubio svih sedam Dodikovih rana, Višković je kod Mate Đakovića – a da gdje bi drugo? – lupetao kao Maksim po diviziji uvjeren da je lupetanjem otkrio izvor žive vode. Ljudima pare ne trebaju, jer se u parama kote guje. Lako je Radovanu da bude Radovan, jer mu, što bi rekao Duško Kovačević, ništa drugo ne preostaje. Kad je došao kući nakon napornog gostovanja, odrekao se svega što ima da ne bi slučajno bio nesrećan, da se ne bi propio ili navukao na “hors”.

Tako, uostalom, i treba. Šta će ljudima pare kad ih Radovan bolje troši nego što bi oni? Da li je ikome tako dobro “tompus” zaglavljen između gornje i donje vilice kao što je Staši Košarcu? Posipa li iko bijelo tako strasno kao uhapšeni ministar bezbjednosti? Ko bi trošio s toliko ljubavi kredite kao što ih troše predsjednikova djeca? Ima li iko osim njih rodbinu koju valja udomiti u banjalučkim kućama, beogradskim stanovima i novosadskim garsonijerama? Njima sve, a narodu ako ostane nešto, dobro i jeste. Nekom đevrek, a nekom rupa od đevreka, rekao bi Majakovski.

Ali, kako oni imaju sve to što imaju, a nemaju probleme sa vinjakom, metamfetaminima i “teleskopima”? Ili imaju, pa znaju šta govore? Ako imaju, neka daju onima koji nemaju, pa da bar i muka bude podijeljena. Šteta je da se sve svali na njihova nejaka leđa. Dabogda doktori vadili iz njih sve što su prožderali. Ako oni mogu da se ponašaju prema nama kao da smo svi redom maloumni kreteni, možemo i mi njih da kunemo.

Svako radi ono što umije ili što može da bi sebi objasnio ekonomski sistem Radovana Viškovića. Neko pije nasmrt, neko se drogira dok može naći makar jednu zdravu venu. Jedni se svađaju sami sa sobom, drugi tuku koga stignu. Ja sam u toj muci, koja me snašla, posegao za Dinom Merlinom. Tačno nije bilo goreg premijera.