Nermin i Dragan u prazničnim skečevima
I jeste red da se oko praznika zaobiđu teške teme i pokuša barem malo radosti unijeti u inače nevesele živote. Zato - naročito od božića do božića - muzičari, glumci, pjevači i ini zabavljači imaju najviše posla, pogotovo u novogodišnjoj noći kada diljem planete u ponoć bukvalno eksplodira nada. Treba nam svima. I nije iznenađenje što i ovdašnji političari pokušavaju dati svoj doprinos, makar smo mi naučili da je politika z(a)gazila sve i svukuda. Milorad Dodik je tako godinama, još dok je bio opozicionar, krajem decembra strateški najavljivao buduće poteze, krenuo je od Nezavisnih i Glasa, da bi se etablirao u opskurnim beogradskim Večernjim i dogurao do Sputnjika. Dragan Čović je vjeran Večernjem listu. Centrala mu je, kao i HDZ-u, u Zagrebu, nastup redovito odiše prepoznatljivim optimizmom bez pokrića, sa novinskih stranica teku med, mlijeko i treći entitet, a on sam melodično ponavlja omiljene floskule o privrženosti evropskom putu i briselskoj legitimaciji koja samo što nije.
No, ove je sezone uspio prevazići samog sebe. Dodao je novu notu, iskoračio iz crtanih filmova i bajki i Kalimeru i Pinokiju podario tako željeno osvježenje. U maniru slavuja iz Mrčajevaca otcvrkutao nam je svoj izbor događaja godine i privukao apsolutnu pažnju: nije, dakle, 2025. obilježila presuda njegovom jaranu iz Laktaša, ni prijetnje ratom, ni političke napetosti, ni blokada Vijeća ministara (dobro, nije red da se hvali svojim naredbama), nisu čak ni briselski izvještaji puni upozorenja našim vlastima, ma nije ni Plan rasta za Zapadni Balkan. Fanfare, molim. Jeste godina iza nas bila obilata brojnim turbulencijama na političkoj sceni, ali najbitniji događaj predstavljalo je obilježavanje 30 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je uspostavio dugo iščekivani mir i naše političko uređenje. Bravo, majstore. Ako smo i pomislili da nema ko da nas uči izvornom Daytonu, javio se mister nasljednik. I hvala mu, gdje čuo i ne čuo, umirio nas je jasnoćom dejtonskih koraka i Bosnom i Hercegovinom trajno usidrenom u načelu ravnopravnosti tri konstitutivna naroda.
Onda je naš glavni junak odlučio demonstrirati svu raskoš svog zabavljačkog umijeća. Njegove su nade okrenute Južnoj interkonekciji iako je mrvicu zabrinut što ne može sa sigurnošću tvrditi hoće li iko(?!) posegnuti za ugrožavanjem projekta koji u praktičnom smislu predstavlja konekciju sa svim središtima u BiH kroz novi pravac opskrbe. Posve je siguran da hrvatska strana neće blokirati američki projekat, tu pozitivnu iznimku plinskog povezivanja s Republikom Hrvatskom, naš se lider gotovo svega sa odrednicom hrvatski ponaosob izdivio američkom predsjedniku Donaldu Trumpu i cijeloj njegovoj administraciji, plus ministru unutarnjih poslova Dougu Burgumu, koji nosi laskavu titulu čelnog čovjeka Nacionalnog vijeća SAD-a za energetsku dominaciju. Salve smijeha trebala je izazvati konstatacija kako upravo američki ulazak predstavlja novi trenutak koji obećava realnu nesmetanu izgradnju plinovoda, ali i eliminaciju BH Gasa kao nametnute tvrtke koja ne zapošljava nijednog predstavnika hrvatskog interesa!
Ali, kad sam provela blic-anketu, ispostavilo se da nikom nije bilo smiješno. Više otužno. Možda nismo shvatili? Ili je naprosto riječ o pretencioznom humoristi, onom pretplaćenom na loše viceve. Kako drugačije objasniti urnebesnu tezu našeg skečera o Murphyjevom zakonu. Ne tog Murphyja, nego onog koji je bio američki ambasador u našoj zemlji i koji je izvršio strašni pritisak da se taj posebni zakon donese, a sad je, zahvaljujući novoj američkoj administraciji, izabran novi pristup. Sve se mora mijenjati, kaže naš šaljivdžija, da bi žonglirao pričom o suradnji među narodima i sličnim tricama, tek usput pominjući - valjda kao olakotnu okolnost za sebe - kako će projekt izgradnje i koncesije u trajanju od tri decenije dobiti američka kompanija. Zbog čega on jeste onomad džaba pjenio, zbog čega, uostalom, i pokušava isfolirati i nas ovdje, kao i one u Washingtonu, kako nije upravo on bio berlinski zid Južnoj interkonekciji i cigla koja je o(p)stala uprkos Murphyjevom zakonu izglasanom u Parlamentu Federacije. A da je komad koji i dalje treba nogom urušiti, pokazuje susret američkog otpravnika poslova u Ambasadi u Sarajevu sa Čovićevom intendanticom u Vijeću ministara BiH: John Ginkel je s Borjanom Krišto pričao o značaju Južne interkonekcije, a Borjana Krišto je s Johnom Ginkelom imala uobičajeni, protokolarni susret. Ko je ovdje lud, a ko zbunjen? I ima li uopće normalnih?
Nikad ne reci nikad, poučio nas je jedan od rijetkih Čovićevih suboraca unutar trojke. Oslonac mu, takoreći. No, lider SDP-a BiH, inače premijer Federacije, više je za stand-up nastupe. Hoće ga elokvencija, ne treba mu prevoditelj s našeg na naš, kad progovori o selametu, to je bujica dobrih vijesti. Od budžeta pa nadalje. Nije šala, 8, 9 milijardi konvertibilnih maraka prave od nas socijalno odgovorno društvo i nude razvojni potencijal. Nema gdje nećemo ulagati - od infrastrukture, preko energetskog sektora, do čuvanja radnih mjesta i podrške malim i srednjim preduzećima. Ugledat ćemo i efekte fiskalnih reformi, istina, tek oko izbora i ako ćemo pravo, tako i treba biti - od onih prošlih slušamo kako samo što nisu. Naš Nermin Nikšić ništa ne lomi preko koljena (možda je onaj prošlogodišnji minimalac samo ličio na to), sve se kvalitetno planira i raspravlja, ekonomisti koji ne vladaju, pogrešno interpretiraju brojke, pojma oni nemaju. I mi smo već jednom nogom u Evropskoj uniji, opet ćemo se zadužiti na Londonskoj berzi!
Na domaćem tržištu nema toliko sredstava, a već smo se uvjerili da Federacija ima povoljniji kreditni rejting od pojedinih članica EU. Sigurna sam da Svetlana Cenić umire od smijeha. I penzioneri se smješkaju, za one koji imaju minimalne penzije, povećanje od 100 KM znači više od jedne dodatne penzije godišnje, poučio nas je premijer. Zabavno je i državnim službenicima, a najveseliji su visoki dužnosnici: zahvaljujući razvoju, odmah će im poskakati plaće i to ne za 100, već za više od 550 KM! Ko se ne bi veselio? Stabilizacija, rast, svi dogovori obavljeni, nema više prostora za političke opstrukcije (HDZ-a?) Južne interkonekcije, ima i mapa puta, komisije za trasu, priprema urbanističke dokumentacije, izmjene postojećeg zakona i inicijativa za međudržavni sporazum s Hrvatskom. Sad pa sad. Naša Vlada vjeruje u transparentnost, međunarodne finansijske institucije - što bi rekao Aleksandar Vučić - istražuju one bivše, povjerenje unutar trojke je čvrsto kao beton iz Čovićevog zida, a bogami kuju se i planovi za naredne izbore. Eh, tu će tek da pobijede biračka volja i moderne tehnologije.
A ono nikad ne reci nikad je - vjerovali ili ne - simbol SDP-ove odgovornosti prema državi i građanima. Kako i dolikuje stand-up komediji, naš humorista nam je ispričao prigodne viceve. Malo kiselo potvrđujući da i SDP podržava svog dr. Denisa Bećirovića, kao kandidata za člana Predsjedništva BiH, čuli smo i opredjeljenje za nastavak saradnje u okviru trojke. Predsjednički, nema šta. Ali, ko će biti vlast, odlučit će građani, pa će izborni rezultat pokazati da li će SDP morati sa SDA ili će SDA morati sa SDP-om, ili će postojati neka treća ili četvrta kombinacija. U svakom je slučaju naš skečer više nego raspoložen da o(p)stane u vlasti. Da nas i dogodine zabavi. Ne, nećemo o teškim temama, ma kako ovo veselje bilo bljutavo.