Neograničen prostor traganja

Nedavna inicijativa književnika Semezdina Mehmedinovića da se knjige vrate u sarajevsku Vijećnicu, na mjesto odakle su početkom rata granatama i vatrom otjerane, dovodi nas iznova pred dilemu šta smo u proteklim decenijama uradili kada je kultura u pitanju, kad su knjige posrijedi. I zašto je uopšte važno da se o tome danas govori. Odnosno, koliko ovdje uopšte postoji svijest o važnosti knjige, nje kao onog suštinski nezamjenjivog artefakta spoznaje. U jednom od svojih nedavnih intervjua Mehmedinović će istaći iznimno važnu stvar, a tiče se činjenice da je u jugoslovenskom socijalizmu, koji je bio sekularan po svojoj prirodi, književnost i uopšte knjiga bila prostor gdje se tražila mogućnost susretanja sa sobom.

Sumnja, traženje odgovora koji nisu simplificirana datost, već promišljanje koje dalekosežnije određuje našu ulogu i bit postojanja, danas su zamijenjeni monističkim konstrukcijama pred kojima se sve svodi na jednu knjigu, dakle, na jedan suženi pogled na svijet. I ovo ovdje nije pleadiranje da se u bilo kojem smislu uskraćuje pravo vjerujućeg puka da slobodno bude u onome što mu je primarno određenje, ali jeste pokazatelj da je naša poslijeratna skučenost duha doživjela svoj puni uzlet.

Tamo gdje se znanje zamjenjuje prizmom religijsko-ideološke isključivosti klerističkog pogleda na svijet, širina koju nudi biblioteka, kao borhesovski lavirint, predstavlja suštinsku opasnost. Jer probuđenost koja dolazi iz knjiga, iz tog obilja mogućeg, usuprot je svakom zatvaranju, svakoj suženosti. Ona nas poziva da cijeli ovaj svijet vidimo kao neograničen prostor traganja, bez konačnih odgovora, bez betoniranih konstrukata okoštalih u narcizmu malih razlika. Ono što danas imamo, i to se jasno vidi iz onoga što je naša svakodnevica, predstavlja potpunu degradaciju tog procesa otkrivanja, uopšte potrebe da se nešto spozna, da se dođe do višeslojnih, ali nikad konačnih, odgovora.

Samo u takvim okolnostima je moguće producirati nove ideje, razbijati one paradigme koje su nas dovele u ovako jadno stanje u kojem jesmo sada. Drugim riječima, svaka promjenam, svako nastojanje da se izađe iz ludačke košulje postdejtonskog čistilišta morala bi u sebe uključivati kulturu i umjetnost kao generatore promjene. Umjesto toga, mi sada imamo permanentni proces degradacije, proizvodnju niza generacija koje se odgajaju na nacionalističkom inžinjeringu zavađanja, preko kojeg nije moguće uspostaviti bilo kakav most. A bez tog prelaza, koji će po strani staviti sve vještačke razlike, neće biti moguće graditi društvo okrenuto onom dobrom u sebi. Preciznije, neće se moći napraviti ni jedan korak naprijed.

Poznata je javnosti priča oko Vijećnice i knjiga koje su iz nje i nakon obnove ostale dislocirane, dok se sama zgrada koristi u različite estradne svrhe, a politička kratkovidost u tom simbolu nije vidjela nikakve dublje razloge i nužnost da ona iznova bude pretvorena u biblioteku. Navedena inicijativa Semezdina Mehmedinovića je stoga možda prvo poslijeratno postavljanje pitanja o sistemu vrijednosti koji bi morao biti imperativ svakog nastojanja da se društvo pokrene sa mrtve tačke etnonacionalnih trvenja. Tamo gdje je kultura skrajnuta, gdje ne postoji bilo kakva strategija ozdravljenja kroz njene katarzične elemente, ostaju jedino pustoš, apatija i beskrajna lakrdija svega oko nas. Otuda, istrajavati u nazivanju stvari pravim imenom, kao što to u ovom slučaju jeste, budi nadu da još uvijek ovdje postoji dovoljno snage i pameti koja može da nas istrgne iz gliba u kojem nesumnjivo jesmo zarobljeni.

Vraćanje knjiga u Vijećnicu nije samo simbol konačnog dokidanja narativa rata, usuprot barbarogenijskom ubilačkom nastojanju da se jedna kultura multietničkog zajedništva potpuno sravni sa zemljom, ona je stvar unutrašnje naše obnove, pokazatelj koliko smo prošlost ostavili iza sebe, te koliko smo spremni graditi ovu zajednicu na onim temeljima koji imaju snage prevazići svaku isključivost. Bez toga malo šta ima smisla. Tačnije, sve dok ne uspostavimo sistem u kojem će se u prostoru umjetnosti i kulture moći propitivati sve što nas guši, neće biti prilike da sagledamo sebe u ogledalu vremena u kojem egzistiramo, a porazi će se, do onog konačnog, neprestano gomilati. Rukopisi su gorjeli, ali iz te vatre se mora konačno nešto novo roditi.