Nemoć je velika, ima li alternative?

Iako je vrijeme mraka, opšte suženosti mogućnosti i pravaca djelovanja, to ni u kom pogledu ne znači da bi baš sada trebalo odustati i sakriti se pred onim što se neprestano nadvija nad našu stvarnost i guši. Jer u situacijama kada je polarizacija sve veća, bilo bi u najmanju ruku kukavički prestati se opirati i tražiti načina da se dospije do društvenih ili kulturnih alternativa, koje nam mogu pomoći da razumijemo i dekonstruišemo ono što su krovni narativi iz kojih izviru sukobi i opšti strah pred vremenom koje dolazi. Pri tome ne mislim samo u lokalnim okvirima već se osvrćem na mnogo šire tendencije i nemir koji naše doba unosi svakim danom. Istina jeste da je nemoć velika, da su globalna depresija i zveckanje oružjem na sve strane zacrnili horizont, vraćanje obaveznog služenja vojnog roka, gomilanje naoružanja, prognoze koje zloguko najavljuju nove ratove još većih razmjera, blokiraju i onespokojavaju, sužavajući dosege i prostore neke zamišljene protivteže svemu postojećem.

Međutim, svako odbijanje da u prelomnim trenucima bespoštedno insistiramo da jeste moguć bolji svijet čini nas nespremnim, onesposobljenim da djelujemo, potpisujući poraz unaprijed. Upravo to, uz sva ograničenja, ne bi smjelo biti dopustivo. Moglo bi se kazati da pojedinac ništa ne može uraditi pred olujama povijesti, političkim barbarstvom koje je ušlo u svoju termalnu fazu rušilačkih nagona, ali ukoliko se počnu okrupnjavati one snage koje vide drugačiji izlaz i mogućnost humanijeg postojanja, sve još nije do kraja izgubljeno. To, dakako, nije ni najmanje lako, zahtijeva predanost i rad na svakom mogućem polju, osvajanje korak po korak prostora slobode, svako mora poći najprije od sebe, vlastitog dosega djelovanja, da bi se došlo do one tačke kada može postojati snažniji front ujedinjenih mislećih ljudi koji su glasno spremni reći da pravac kojim idemo kao civilizacija vodi u potpunu katastrofu.

Kada to svedemo na ovaj naš nivo, ono što nas se neposredno tiče, evidentno je da smo i trideset godina od kraja rata ostali potpuno zaleđeni u fantazmama prošlosti koje ne uspijevamo prevladati ni odbaciti. One sapinju svaki naš korak, sprečavajući nas da razvidimo stvarnu razinu prevare na koju smo, htjeli to ili ne sebi priznati, pristali gotovo bez ikakvog otpora. Potpisali smo samo da ne puca, ali smo zanemarili potrebu da se postratno društvo mora nanovo izgrađivati i kultivisati, da se moraju obrazovati nove generacije koje će biti u stanju zamisliti nove ideje i potruditi se da one pokušaju biti provedene. Dakako, to nije slučajnost, temeljna razgradnja ovog društva na svim mogućim nivoima, od obrazovanja i kulture, preko ekonomije i političkih odnosa, stvorila je zombiziranu atmosferu, obesmislila svaku pobunu i razmontiranje skela nacije kao jedinih nosećih stubova kretanja kroz vrijeme. Ali ta situacija nije došla iz sebe same, iz datosti kao takve, već iz unaprijed smišljenog plana da se nikad ponovo ne dopusti da se ova zajednica regeneriše na temeljima promjene. Samo u ovakvim okolnostima, kada je većina nas digla ruke od svih nastojanja da se uradi nešto što se iskalupljuje iz opetovanih tendencija letargičnog klimanja glavom na nametnutu logiku unaprijed potpisanog poraza, mogu postojati ovakve političke kreature pred kojima smo položili na milost i nemilost vlastitu egzistenciju.

Poslovično je poznata stvar da nas istorija u svoj svojoj brutalnosti ništa nije naučila i mi još uvijek besprizorno glavinjamo po ivici provalije, jednom nogom bliže ka padu. Odsustvo stvarne, antifašističke, građanske alternative koja ima snage raskinuti sa etnonacionalnim okovima i sputanošću strahom, ispraznilo nas je od svake želje da zamislimo, da maštamo, da se nadamo da ovdje može doći trenutak ujedinjenja i raskrinkavanja velike prevare. Kao takvi, idealan smo materijal za oblikovanje u etničkom inžinjeringu homogenizacije u torove, ovce koje se šišaju dok im vukovi drže oštrice pod vratom i bleje veselu pjesmu nezainteresovanosti. Niko osim nas samih, najprije svako sam za sebe, onda kao šire grupe onih kojima je stalo da prodišemo i uđemo u razdoblje rekreiranja društva, ne može počistiti i dekontaminirati ovu deponiju. Nema magične ruke koja će se spustiti odozgo i umjesto nas riješiti stvari. Stoga, ma koliko ovaj moj poziv mogao zvučati naivno, odsudni je trenutak da prihvatimo odgovornost i počnemo se baviti sobom. Neće biti lako, jer ne može biti lako, ali bar vrijedi pokušati, to nas čini živim i aktivnim, usuprot olujnim oblacima što sve više svojom težinom padaju na ovu zemlju i pridavljuju je.