Naše pravno i moralno raspadanje
I treća po redu vlada Save Minića je neustavna, jer je i ovaj put suprotna Ustavu Republike Srpske, kakva je bila i ona druga po redu. Ali ova treća nije samo to nego je i još jedan, najnoviji dokaz koliko je u Bosni i Hercegovini obezvrijeđen ustavni princip vladavine prava, na kojem bi trebalo da počiva ustavno uređenje BiH, kako, nažalost, samo formalno piše u članu 1. Ustava BiH.
Kažem to zbog toga što ovdje, za one koji vladaju, nije važno šta piše u Ustavu, jer ako oni uspostave svoju praksu suprotnu Ustavu, onda je ta praksa jača od Ustava i po njoj se postupa i vlada, a ne po slovu Ustava. Tako je bilo i u najnovijoj neustavnoj odluci Narodne skupštine RS-a od 17. 3. 2026. godine o izboru treće vlade Save Minića.
Naime, tačkom 1. važećeg Amandmana LXXVI Ustava RS-a je veoma jasno propisano da “Zakoni i drugi propisi koje izglasa Narodna skupština, a koji se tiču pitanja vitalnog nacionalnog interesa bilo kojeg od konstitutivnih naroda, stupaju na snagu tek nakon usvajanja u Vijeću naroda”. Odluka o izboru vlade je propis u smislu citirane ustavne odredbe, jer ima svojstva propisa, a to su opštost (odnosi se na neodređeni krug subjekata sa kojima vlada nakon izbora stupa u brojne i različite vrste pravnih odnosa), kao i apstraktnost, koja znači da se važenje odluke o izboru vlade pravno ne iscrpljuje činom donošenja te odluke, već je upravo ona temelj za sve druge brojne pravne odnose u koje vlada stupa sa različitim pravnim subjektima.
Pored toga, prethodno citirana ustavna odredba jasno zapovijeda da nijedan propis koji se tiče pitanja vitalnog nacionalnog interesa bilo kojeg od konstitutivnih naroda, a koji je usvojila Narodna skupština, ne može stupiti na snagu sve dok ga ne usvoji i Vijeće naroda, a to znači dok i Vijeće naroda i formalno ne donese odluku kojom i ono bira Vladu RS-a.
Vijeće naroda mora usvojiti taj akt, zato što se izbor svake Vlade RS-a tiče pitanja vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnih naroda, budući da Ustav RS-a propisuje koliko Vlada može, odnosno mora imati ministara iz reda svakog od konstitutivnih naroda, čime se ostvaruje ono što takođe propisuje Ustav RS-a, da je sadržaj pojma vitalni nacionalni interes, a to je adekvatna zastupljenost konstitutivnih naroda u ovom organu izvršne vlasti RS-a.
Međutim, umjesto onoga što jasno zapovijeda Ustav RS-a o ovom pitanju, u Vijeću naroda stvorena je i već godinama se primjenjuje naopaka neustavna praksa. Njena suština je da se sastanu klubovi konstitutivnih naroda u Vijeću naroda, izdivane se i onda, kao u ovom slučaju, izjasne se da ne postoji povreda vitalnog nacionalnog interesa kod izbora nove Vlade Republike Srpske, ali uprkos tome nakon toga ne donesu odluku kojom i Vijeće naroda usvaja izbor nove Vlade RS-a, da bi na snagu mogla da stupi i odluka Narodne skupštine o tom izboru, jer, treba ponoviti, Amandman LXXVI Ustava RS-a jasno propisuje da taj propis koji je donijela Narodna skupština može stupiti na snagu tek nakon što ga usvoji i Vijeće naroda.
Nažalost, Vijeće naroda to ne radi, već postupa po svojoj neustavnoj i naopakoj praksi, što ima za pravnu posljedicu ne samo neustavnost u vidu toga da je odluka Narodna skupštine neustavno objavljena u Službenom glasniku RS-a, iako Vijeće naroda nije usvojilo odluku o izboru ove treće Minićeve vlade, već i gaženje ustavnog principa vladavine prava, tj. gaženje slova i smisla ustava, u ovom slučaju Ustava RS-a.
Ono što je jednako neustavno i naopako je da u tom nasilju nad ustavom kreatori i izvršioci tog neprava imaju podršku sudija Ustavnog suda RS-a koji ni na ovu najnoviju neustavnost neće reagovati, kao ni u slučaju prve i druge neustavne Minićeve vlade, iako bi to trebali učiniti po službenoj dužnosti, kako propisuju i Ustav RS-a i Zakon o Ustavnom sudu RS-a.
Sve su to dokazi ne samo pravnog nego i moralnog raspadanja jednog društva i države.