Naše ponavljanje istorije

Na samom kraju februara tekuće 2026. godine Oslobođenje je objavilo kolumnu dr. Nevena Anđelića pod naslovom “Istorija i farsa”. U njoj autor, između ostalog, podsjeća na privatnu prepisku Karla Marxa sa Friedrichom Engelsom, u kojoj je Marx napisao kako: “Hegel negdje primjećuje da se sve velike svjetske istorijske činjenice i ličnosti pojavljuju, takoreći, dva puta”, dok za razliku od toga Umberto Eco “smatra da se istorija ne ponavlja, već rimuje”, pri čemu, mislim, kako ne treba smetnuti s uma da je rimovanje proces povezivanja riječi, poput događaja u istoriji, koje imaju isto ili barem slično zvučanje.

Bilo kako bilo, tj. bilo da se činjenice ponavljaju ili da se rimuju, navedene misli privukle su moju pažnju zbog nečega što se sada već sa sigurnošću može zaključiti o našem ponavljaju istorije, na koje razmišljanje me je podstaklo ono što je, dan ranije, izašlo takođe u Oslobođenju.

Riječ je o razgovoru vođenom sa istoričarem Slobodanom Šojom, u kojem je Šoja, između ostalog, iznio nešto sa čim se slažem, jer su to, nažalost, istorijske činjenice, rekavši da je “...habzburška politika prema domaćem stanovništvu u Bosni i Hercegovini bila okrutna i potcjenjivačka i da joj je glavni nacionalno-politički cilj bio podjela stanovništva i stvaranje mržnje među njima (ovo je čak u svom Dnevniku priznao Benjamin Kalaj...)”.

Uzimajući u obzir prethodno citirano, ne može se negirati sličnost navedenih činjenica sa činjenicama kojima svjedočimo sada i ovdje, što je dokaz ponavljanja naše istorije.

Naime, i danas nam se ponavlja da drugi vladaju i upravljaju našom zemljom i nama, s tim što to danas čine na mnogo gori način. Jer današnja BiH je, za razliku od one iz austrougarskog vremena, država članica UN-a kojoj pripada suverenitet zaštićen međunarodnim pravom i Ustavom BiH (član 3.3b Ustava), a što znači da niko drugi, osim institucija države BiH, nema pravo da nam nameće svoju volju kao zakon niti da vlada na bilo koji drugi način našom zemljom.

Nažalost, grubim gaženjem međunarodnog prava (Povelje UN-a) i Ustava BiH, ovdje je uspostavljen i održava se protivpravni sistem vladanja državom članicom UN-a od inostranog pojedinca, visokog predstavnika za BiH, kakvog nema nigdje drugdje u svijetu, zbog čega je to i svjetska i istorijska činjenica, kazano Hegelovim riječima s početka ovog teksta.

Na taj način, koji traje samo koju godinu manje od vladanja Austro-Ugarske nad našom zemljom, sistem OHR-a (ohaerizam) nije bio samo kršenje međunarodnog prava (Povelje UN) i Ustava BiH već je tom svojom protivpravnošću bio okrutan i potcjenjivački prema BiH i njenom stanovništvu, kao Austro-Ugarska nekada.

I, baš kao ta monarhija nekada, i sistemu vladavine OHR-a pošlo je za rukom, rekao bih mnogo bolje nego nekada Austro-Ugarskoj, da ovdašnje ionako podijeljeno stanovništvo još više podijeli i da u njemu, nažalost, proizvede još jaču međusobnu mržnju.

Zato je naše ponavljanje istorije teška tragedija kakvih je malo u svijetu.