Murphyjev zakon

Pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima iznenadila je samo optimiste, one koji su bili spremni vjerovati da će SAD, u eri populizma i sve prisutnijih autokrata, pokazati da ima snage napraviti korak od sedam milja i na čelo države izabrati ženu i to crnkinju. Trump kampanju vodi otkad je izgubio prošle izbore, Kamala Harris je u igru ušla u finišu, nakon povlačenja kandidature aktuelnog predsjednika Josepha Bidena. Pa čak i da ne pominjemo koliko su populisti ukrali nekad tradicionalni prostor ljevičara, sve one mase radnika, seljaka, doseljenika, jasno je da u nesigurnom svijetu velike ideje globalne sreće padaju na dno ljestvice prioriteta. Uostalom, to gledamo već decenijama i u svojim mikrosredinama, kojima gospodare radikali svih boja i dezena. Posljednjih dana baš je njima Trumpova pobjeda postala najvažnija: Miloradu Dodiku nije bila dovoljna folk-parada proslave sa ruskim(?!) zastavama i crvenim kačketom na glavi, lik 47. predsjednika SAD-a, koji će u Bijelu kuću useliti 20. januara naredne godine, ukazao se na Palati Republike Srpske, a bošnjački su jurišnici požurili da iz svojih najradikalnijih uporišta izbace tezu kako će upravo Trump ukinuti Dayton, ne krijući uživanje što su ovdašnji iseljenici, mahom pobjegli od rata u SAD, ponosno glasali za republikanca?!

Oslobođenje je tradicionalno nesklono ratnim huškačima, pa smo odgovore o odnosu najveće svjetske sile prema našoj zemlji potražili na najkompetentnijoj adresi i tokom vikenda objavili intervju sa ambasadorom SAD-a u BiH Michaelom J. Murphyjem. Jasan, precizan, bez potrebe umotavanja političke realnosti, iskreno je i utemeljeno oslikao nimalo sjajnu domaću realnost. Koliko je plastično detektirao naše probleme, ne bježeći ni od puteva rješenja, govori podatak da su svi vodeći mediji u zemlji, ali i susjednoj Hrvatskoj, imali potrebu svojoj publici prenijeti njegove stavove. Ono najvažnije, ambasador Murphy je podsjetio da su SAD ubjedljivo najveći prijatelj Bosne i Hercegovine, zemlja koja ne samo da podržava ovdašnju multietničnost, suverenitet i teritorijalni integritet, već su i najveća podrška državnim institucijama, našim Oružanim snagama i svim procesima koji vode euroatlantskim integracijama. No, on nema dilema, upravo su država, njezin rast i razvoj, iskorak ka neophodnim reformama, ključni razlozi blokada s kojima se suočavamo. Nije naravno otkrio toplu vodu konstatacijom da je lider SNSD-a, višestruki osvajač crnih lista i tenderski mag Milorad Dodik najkrupniji problem, nije čak ni htio govoriti o briselskim nećkanjima kad je predsjednik RS-a u pitanju, ali jeste naglas kazao ono što nam svima mora biti na umu: teško je povjerovati da EU želi u svojim redovima zemlju čiju polovinu teritorije vodi neko ko zastupa Vladimira Putina i njegove interese. SAD ni on sam nemaju dilema - budućnost BiH je u evropskoj porodici, što znači okupljanje oko stola i dogovor, a nikako ucjene i prijetnje kojima su izloženi i Ustavni sud BiH i vladavina zakona, uostalom i Plan rasta za Zapadni Balkan, kojem se Dodik ispriječio sve zaklinjući se u Evropu. A da zastupa sve ono što je daleko od evropskih vrijednosti, svjedoči ne samo njegova antidejtonska retorika već i obuke koje u RS-u wagnerovci provode za destabilizaciju Moldavije.

Našim vlastima ponudio je rješenje, moraju raditi. Moraju se dohvatiti reformi i borbe sa korupcijom koja je u BiH dosegla do svih pora. Dragan Čović, lider HDZ-a, projekat Južne interkonekcije blokira, kako kaže Murphy, iz ličnih i profiterskih interesa, no ako Vlada Federacije nema petlju da ovaj projekat stavi na sto, Parlament ima šansu da napravi dobar posao i skine teret ruskog monopola na gas. Nije poštedio ni Bakira Izetbegovića, priznajući da je i sam iznenađen potezima predsjednika SDA: “Zaista je šokantno, duboko šokantno, vrlo razočaravajuće da gospodin Izetbegović jako slično zvuči gospodinu Dodiku kad govori o državnim institucijama ili visokom predstavniku”. OHR još treba našoj zemlji i SAD podržavaju visokog predstavnika i njegov mandat da - kada sam odluči - djeluje i bonskim ovlastima u interesu očuvanja mira i uz pomoć EUFOR-a. Rast i razvoj naše zemlje mogući su uz pomoć privredi, uz snažniji angažman vlasti i podršku međunarodne zajednice, a SAD su i ulaganjima pokazale koliko su posvećene BiH. Ambasador Murphy je, kaže, optimista, ali nas podsjeća da smo suočeni sa možda i najtežim periodom nakon Daytona. Mirovni sporazum nije savršen, niko to nikada nije ni tvrdio, ali je on okvir u kome domaće vlasti moraju konačno početi raditi u korist svih ljudi. Umjesto toga, imamo dosljedno zaklinjanje u svoje i svoga, nauštrb drugog i drugačijeg, a zapravo profitiraju samoproglašeni vlasnici nacija, njihove porodice i prijatelji. Što zorno pokazuju crne liste, crne da se ponekad čini da ne mogu biti crnje, načičkane poslušnicima svojih partijskih šefova i njihovih bogatstava, o koje se i sami češu.

Pobjednika izbora u SAD-u nije komentirao, Murphyjev je zakon također jasan: on je karijerni diplomata, a u njegovoj zemlji to znači dvostranačku službu. Zato nas i jeste podsjetio na kontinuitet američke podrške, govoreći i iz vlastitog iskustva u diplomaciji koje traje 34 uspješne godine. Ono o čemu nije govorio, a što valja imati na umu, makar zarad poplave slavljenika i kvazianalitičara, jesu neke historijske činjenice koje bi svako ozbiljan morao percipirati. SAD su nedopustivo dugo vjerovale da će Evropa značajnijim angažmanom na svom terenu zaustaviti ratove na Balkanu. Odluka da se uključe pala je u vrijeme Georga Busha starijeg, Dayton se dogodio pod predsjednikovanjem Billa Clintona, ali su ga i demokrate i republikanci zdušno podržali. Aprilski i butmirski paketi, kao pokušaji nadogradnje izvornog sporazuma, prvi 2006. drugi 2008. godine, bili su u mandatu Georga Busha Juniora, a prva Dodikova inauguracija na crnu listu u prvom Trumpovom mandatu. U vrijeme Baracka Obame, SAD su zauzele stav da će sa svojim partnerima iz EU pomagati euroatlantski put naše zemlje. I to i čine. Sam Murphy je u prvom Trumpovom mandatu napredovao, što samo svjedoči da ozbiljne zemlje o svojim politikama ne promišljaju kao naša. Nama je pak na pladnju ponudio kroki s kojim se domaće vlasti moraju suočiti, ako zaista žele išta dobro svojim narodima i ostalim građanima. A to je u konačnici naš problem, ambasador svakako privodi kraju svoj mandat i sa sobom će - kako sam kaže - ponijeti divne uspomene na ovdašnje ljude i zbirku svojih fascinantnih fotografija. Nastalih u prelijepoj zemlji, koju najmanje vole oni koji od nje najbolje žive. I zato nam i ne daju da maknemo naprijed.