Misterija Trgovske gore

Brigadir Armije Bosne i Hercegovine Mujo Alić je abehajac, tj. onaj kome je specijalnost atomska, biološka i kemijska obrana, i mi smo tokom 1994. razgovarali o bojnim otrovima koje je koristila Vojska RS-a i o havariji u nuklearnoj elektrani Černobilj 1986. godine, u tada sovjetskoj Ukrajini. Govoreći o radioaktivnom otpadu, rekao mi je da takav otpad, bez obzira na to gdje ga i kako skladištili, može ostati opasan mnogo godina, pa i mnogo tisuća godina.

Sjetio sam se ovih upozorenja jednog stručnjaka povodom odluke Hrvatskog sabora da radioaktivni otpad iz nuklearne elektrane Krško odlaže na brdu Trgovska gora, nedaleko od granice s BiH. Ne postoji identičan slučaj u svjetskoj praksi odgovornog upravljanja radioaktivnim otpadima da se u graničnom pojasu dviju zemalja, kršenjem volje stanovništva s obje strane granice i protivno stavovima susjedne države BiH, gradi nuklearni objekat za smještanje radioaktivnih i drugih opasnih otpada.

Od 1997. godine Hrvatska je imala četiri potencijalne lokacije za odlaganje radioaktivnih otpada i to su bili Psunj, Papuk, Trgovska gora i Moslovačka gora. Međutim, iako je Trgovska gora imala lošije ocjene od preostalih lokacija, ona je 1999. godine uvrštena u prostorni plan Republike Hrvatske kao prostor za izgradnju odlagališta nisko i srednje radioaktivnog otpada. ​Posebno je bio kontroverzan način brisanja Psunja i Papuka kao potencijalnih lokacija, s obzirom na to da su snagom amandmana, odnosno političkom odlukom u hrvatskom Saboru izbačeni iz uvrštavanja u prostorni plan.

Nešto kasnije obrisana je i lokacija Moslovačka gora, te je na taj način granični pojas s Bosnom i Hercegovinom, odnosno Trgovska gora postala jedina lokacija za Hrvatsku. Župani su to đubre odbacivali sa svog praga, a malu općinu Dvor (oko 3.000 žitelja) u Sisačko-moslovačkoj županiji nitko ništa nije ni pitao, nego je dovedena pred svršen čin. Kada se sagledaju svi aspekti slučaja Trgovska gora, tko su stanovnici općine Dvor (uglavnom Srbi), kakva je ekonomska slika tog kraja i kad se uzme u obzir da je riječ o graničnom području, onda se dolazi do porazne činjenice da se u ovoj općini radi o ekološkom rasizmu.

Hrvatska radio-televizija u emisiji “Otvoreno” imala je temu Trgovske gore, pozvala je stručnjake i pokušala objasniti nemoguće da to sa skladištenjem radioaktivnog otpada na granici s Bosnom i Hercegovinom nije nikakav problem. Bilo je smiješno slušati eksperta nuklearne fizike dr. Tončila Tadića, koji je rekao da bi on radije prespavao na Trgovskoj gori, nego kod odlagališta otpada Jakuševac kod Zagreba. Uvjeren je da će buduće skladište radioaktivnog otpada biti sigurno, osim ako se ne dogodi nešto nepredviđeno (zemljotres), pa sve odjednom postane opasno.

Malo je tko očekivao da će nekad doći do havarije nuklearke Černobilj, zbog nesigurnog dizajna, te ljudske pogreške, katastrofa se ipak dogodila. Radioaktivnost raznošena vjetrom potom je najviše pogodila zdravlje stanovnika susjedne južne Bjelorusije, ali isto tako i krajnjih sjevernih prostora Ukrajine, te jugozapadnih prostora Rusije, čija je granica također bila u neposrednoj blizini. Oblaci radioaktivne prašine zaustavili su se tek nad Skandinavijom, u sjevernim dijelovima Europe. Izravne i neizravne posljedice radioaktivnog zračenja osjetilo je do pet milijuna ljudi. Zdravstveni problemi kod velikog broja ljudi ostali su sve do danas.

Ministar gospodarstva Ante Šušnjar je u spomenutoj emisiji rekao da se dovršava studija utjecaja na okoliš i da to Hrvatska na temelju ESPOO konvencije treba napraviti da bi se vidjelo da li bi ovo skladište radioaktivnog otpada moglo imati utjecaja na susjednu državu. Dodao je da je u ovaj proces uključena BiH, čiji su organi, kako je rekao, “blagovremeno o svemu informirani”. S ove strane granice, dakle iz BiH, ne mogu biti zadovoljni međusobnim informiranjem, jer su podaci o Trgovskoj gori iskamčeni, jer Zagreb polazi od toga što se manje zna, manje će boljeti glava. Premda opasni otpad još nije lagerovan, potencijalno je ugroženo više od 360.000 stanovnika u Bosni i Hercegovini koji traže zaštitu Europske unije i međunarodnih sudova, jer ne žele živjeti u strahu od radioaktivnosti.