Mirotvorci koji napadaju

Udruženom vojnom akcijom Države Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, Iran, punog naziva Islamska Republika Iran, napadnut je. Suštinski, svaki unilateralan čin agresije jedne države na drugu može se etiketirati kao rat, ali kako živimo u vremenu redefiniranja pojmova, združene intervencije u Iranu - eksperti smatraju kako se radi o najznačajnijoj vojnoj akciji dva saveznika - od Amerike su prozvane Epski bijes, dok je izraelska strana odabrala termin Ričući lav. Iranski režim, sigurnosni aparat, vojno-industrijski kompleks, kritička infrastruktura, a posebice nuklearni program, predstavljali su glavne mete intervencije dva saveznika, vojno mnogo superiornija od režima u Teheranu.

Ukidanje teokratskog režima, potpuna kapitulacija Islamske revolucionarne garde, koja predstavlja osovinu samog režima, te kraj iranskog nuklearnog programa, predsjednik Trump je neposredno nakon početka napada, u osmominutnoj poruci, istaknuo kao glavni cilj operacije. Iranski režim je imanentna prijetnja koja ugrožava Ameriku i saveznika, isticao je Trump, referirajući se na povijesne epizode, a Iran je maligna država, svjetski broj jedan, koja sponzorira terorizam i predstavlja najveću nuklearnu prijetnju slobodnom svijetu, američkim saveznicima i Europi.

No, iako je Trump Iran nazvao najvećom sigurnosnom prijetnjom, združeni udari su pokazali kako je iranska vojska iako brojna - spominje se broj od nešto manje od milijuna aktivnih vojnika - tehnološki inferiorna, gotovo potpuno neotporna na sofisticirane zračne udare, te je već u prvih nekoliko sati izgubila gotovo sve najvažnije poluge režima, počevši od ajatolaha Alija Hameneija, iranskog političkog i duhovnog vođe, zatim zapovjednika Iranske Revolucionarne garde, ministra obrane i brojnih drugih. Ova nova forma američkog intervencionizma se u principu bazira na lovu na glave: eliminacijom lidera režima, koji je predstavljen kao arhineprijatelj, cilj je omogućiti promjenu vlasti. Tako je ova suvremena forma lova na glave (bounty hunting), koji datira još iz srednjeg vijeka, a ekspanziju je doživjela u 19. stoljeću na američkom Divljem zapadu, ušla u međunarodne odnose, koji su oduvijek radi stabilnosti međunarodnog poretka branili svake slične radnje, koje narušavaju suverenitet država.

No, i međunarodni okviri su se drastično promijenili, što se vidi i iz komunikata raznih europskih lidera. Ursula von der Leyen smatra kako s Hameneijevom smrti dolazi nova nada za iranski narod, a ona osobno, s oprezom, sanja vjerodostojnu tranziciju prema demokraciji. Kancelar Merz se plaši veće eskalacije konflikta, imajući u vidu irački slučaj, ali istakao je kako službeni Berlin neće docirati saveznicima. Italija je imala nešto suzdržaniju poziciju, a španjolski premijer Sanchez će direktno osuditi unilateralnu vojnu akciju Izraela i SAD-a, a kasnije i vojni odgovor Teherana, riječima kako si ne možemo dopustiti još jedan dugotrajni sukob na Bliskom istoku. Ruski predsjednik Putin je istaknuo kako smrt ajatolaha i njegove obitelji nije drugo nego “cinično ubojstvo koje narušava sve norme ljudske moralnosti i međunarodnog prava”. Etički gledano, nasilna smrt svake osobe narušava osnovne postulate ljudske moralnosti, no, svima nam je poznato, kako je gotovo svaka politika, pogotovo ona velikih sila, pa i Putinova, odvojena od etičkih postulata, te predominantno fokusirana na strateške interese.

Smrt, za jedne mučenička, šehidska, a za druge spas i sloboda, osamdesetšestogodišnjeg ajatolaha Hameneija, koji je personificirao sam iranski režim, neobičnu kombinaciju teokratskog elementa i represivnog državnog aparata, ostavlja mnoge nepoznanice vezane za buduću tranziciju vlasti. Dok je od većeg dijela zapadne i dijela iranske javnosti Hamenei demoniziran, od vlastitih pristalica je pak glorificiran, kao jedini garant iranskog suvereniteta i autonomije, tako da ovi dijametralno suprotstavljeni pogledi nastavljaju živjeti i nakon njegove smrti, što je i relativno čest slučaj u bliskoistočnim političkim odnosima, koji otežava buduće scenarije.

Veći dio javnosti intervenciju u Iranu predstavlja kao svojevrsnu videoigricu - stručno se to naziva gamifikacija, fenomen koji je učinio da moderno ratovanje liči na naprednu igricu u kojoj se sukobljavaju dobro i zlo - te je navedeno dovelo do posve nove percepcije ratnih sukoba kod šire javnosti. Manjak empatije, desenzibilizacija, te spektakl spirale nasilja, učinio je da šira javnost gotovo uopće ne doživljava posljedice sukoba i ne osjeća ljudsku bol, jad i čemer, te ostale egzistencijalne drame do kojih svaki sukob dovede. Kada su započeli zajednički udari Izraela i Sjedinjenih Američkih Država na Iran, pogođena je osnovna škola u gradu Minabu, u subotu, danu kada školske aktivnosti redovno započinju u toj zemlji. Radilo se o jednom udaru balističke rakete u kojem su ubijena djeca. Djevojčice. Tragičan broj nije definitivan, ali se kreće između 108 i 141 dječijih života - međunarodne organizacije proširuju još broj žrtava na 148, a iranska strana dolazi do broja od 180 - koji su nepovratno izbrisani s lica zemlje.

Iako je smrt nevinog djeteta u svim civilizacijskim učenjima, zatim moralnim i vjerskim propisima, a posebno ljudski, zdravorazumski gledano jedna od najvećih tuga ikada, većina javnosti smatra kako ratovi naprosto generiraju kolateralne žrtve. Dakle, smrt djevojčica u ratu se naprosto događa. Tako je recentna intervencija u Iranu pokazala da se mir širi ratom, a suvremeno se ratovanje pak vodi poput videoigrice, koja se predstavlja kao apokaliptična borba dobra i zla u kojoj ne vrijede konvencionalne kategorije - u etiku i međunarodno pravo još malo tko vjeruje - a bolna smrt iranskih djevojčica nikada neće biti tema od šireg javnog i političkog interesa, što najbolje govori o licu i naličju svake intervencije, a i šire, o duhu vremena u kojemu živimo.