Mir bez granica

Prema, po mnogima, najvećem od svih stratega ratovanja, Carlu von Clausewitzu, rat započinje sukobom velikih interesa, vodi se strastima, razumom i šansom, a završava pobjedom jednih, kapitulacijom drugih ili pak mirovnim dogovorom. Upravo je Clausewitz u svojim voluminoznim djelima stavio rat u kontekst ostvarivanja političkih ciljeva, koji nije, dakle, sam sebi svrha, već vojna djelovanja služe isključivo u ostvarivanje političkih ciljeva, koja se kristaliziraju nakon kraja samog rata.

Kada u ovaj Clausewitzov teoretski okvir uvrstimo Ukrajinu, čini se kako je rat od samog početka – još od svoje embrionalne faze Euromajdana 2013, nakon čega je uslijedila aneksije Krima 2014, fijaska mirovnih sporazuma Minsk 1 i Minsk 2, a kasnije i unilateralnog ruskog čina agresije 2022. godine, te sukcesivne aneksije drugih ukrajinskih regija – bio unaprijed osuđen na mirovni dogovor. Clausewitz je svoju vojnu karijeru započeo kao dvanaestogodišnjak u službi tadašnje Pruske, pa je razumljivo da je dijelom bio i desenzibiliran na ljudske muke i patnje, stoga se i nije previše bavio ljudskim sudbinama koje rat generira. Bilance sukoba u Ukrajini od 2013. pa do danas samo su aproksimativne, ali i takve katastrofalne: nije moguće staviti u smislenu korelaciju podatke iz Kijeva i Moskve, te one međunarodnih organizacija, ali procjene se kreću između konzervativnih 400.000 pa sve do milijuna žrtva. Na ove porazne brojke potrebno je dodati milijune raseljenih i izbjeglih i enormne infrastrukturne štete za čiju će obnovu, samo u Ukrajini, biti potrebno više od 500 milijardi američkih dolara.

Tragika rata u Ukrajini ponajviše se sastoji u činjenici da je uopće započeo, a kada je ratna destrukcija uzela maha, pokazalo se gotovo nemogućim pronaći mirno rješenje završetka sukoba. Iako je od početka rata, koje službeni Kremlj i danas naziva specijalnom vojnom operacijom, bilo poprilično jasno kako nije moguća potpuna vojna pobjeda niti jedne strane, a istovremeno niti poraz ili kapitulacija.

Nerealistična su se činila očekivanja – upravo je navedeni termin korišten u studiji naziva Nacionalna sigurnosna strategija, koju je Trumpova administracija recentno objavila – da će Ukrajina uspjeti reintegrirati teritorij koji je Rusija osvojila u svoj ustavnopravni poredak. Etički gledano, radi se, naravno, o eklatantnoj nepravdi, no, istovremeno, realpolitički odnosi su poznati da i ne mare previše ili ikako za etički aspekt. Ratovi, jednom kada započnu, da parafraziramo Hemingwayovu ideju iz njegovog kraćeg djela “Zbogom, oružje”, nažalost, ne nude happyend.

Upravo su teritorij i buduće sigurnosne garancije neuralgične točke arhitekture budućeg mirovnog sporazuma između Ukrajine i Rusije. Recentno je svjetlo dana ugledao novi prijedlog mirovnog sporazuma, koji je isprva imao 28 točaka, kasnije će se reducirati na 20, a koji pretendira ponuditi okvir za pregovore o miru. Autor/i su nepoznati: novinari The Economista smatraju da je izvorni autor prijedloga na engleskom ruska strana, zbog poneke jezične akrobacije, dok ruska strana pak ističe da su autori američki partneri. Predsjednik Zelensky ga navodno nije ni pročitao, a njegovim ljudima i Rusiji prijedlog odgovara, reći će nešto kasnije predsjednik Trump.

Sam prijedlog je napisan u realpolitičkim okvirima: Ukrajina ostaje suverena država, ali limitiranog suvereniteta, pogotovo kada se radi o pristupanju NATO-savezu, što je jedan od glavnih prvo političkih, pa onda vojnih sporova između Moskve i Kijeva. Ukrajina će biti prisiljena prihvatiti teritorijalne koncesije: SAD će međunarodno priznati da su tri anektirane ukrajinske regije (Krim, Lugansk i Donjeck) dio Ruske Federacije, a ostale sporne regije će biti priznate de facto, s nekom dualnom upravom. Zamrznuta ruska sredstva od 100 milijardi dolara svojevrsna su ratna reparacija, a bit će iskorištena za obnovu Ukrajine koju će predvoditi Amerika, uz predviđenu kompenzaciju. Dio resursa kojima Ukrajina obiluje će velike sile, Amerika i Rusija, dijelom preuzeti. Predviđeno je da potpisivanjem ovog mirovnog sporazuma svi disputi u zadnjih trideset godina između Ukrajine i Rusije prestaju, a arhitekti mira su naglasili u točki 20 prvotnog prijedloga da će obrazovni programi promovirati razumijevanje i toleranciju, a onda možda, ako se poslužimo idejom iz popularne kulture i “suživot i demokratiju”. Zemlje se obvezuju da neće diskriminirati jedna drugu, a predviđa se i humanitarni odbor kako bi ratne rane brže zacijelile. Ukrajina se obvezuje da će održati izbore u prvih sto dana nakon potpisivanja ugovora, a svim akterima je zajamčena potpuna amnestija.

Sigurnosne garancije prema Ukrajini su nejasno postavljene, no čini se da bi nova mirovna arhitektura definirala i fiksirala odnose moći koji bi onemogućili buduću eskalaciju sukoba. Čini se da ljudi žele mir: prema podacima ruskog thinktanka Levada centra, gotovo dvije trećina Rusa podržava sva mirovna nastojanja, ponajviše žene, mladi, te stanovnici većih gradova. Kod Ukrajinaca je prisutan zamor ratovanja, a recentno predsjednik Zelensky kroz službene komunikacijske kanale i one popularne, primjerice portal Ukrainska pravda, naglašava ratnu reparaciju i vraćanje djece i ratnih zarobljenika u domovinu, te bolne i delikatne točke svakog rata. Time Zelensky senzibilizira javnost za akceptiranje budućeg mirovnog sporazuma. Sada ni najvažniji europski lideri više nisu toliko hostilni prema samom sporazumu i, budući da u ratu nema happyenda, realpolitičko rješenje, puno kontradikcija i bolnih nepravdi, ipak se čini kao jedino održivo rješenje da se tom tragičnoj epizodi suvremene svjetske povijesti stane nakraj i da ljudi napokon prestanu patiti i ginuti.