Minimalac, produktivnost i troškovi rada

Približavanjem kraja godine javnost je ponovo, sasvim opravdano, zaokupljena određivanjem minimalne plaće. Kao i lani, kada je odluka o minimalnoj plaći donesena 30. decembra, čini se da bi još jednom ta odluka mogla doći na samom kraju godine. Poslovnim subjektima se tako ostavlja vrlo malo vremena za planiranje biznisa u 2026. Ozbiljna preduzeća već uveliko planiraju svoje poslovanja za narednu godinu, pa im svaka neizvjesnost o visini budućih troškova rada otežava optimizaciju poslovanja. Primjera radi, Vlada Republike Hrvatske je još krajem oktobra donijela odluku o iznosu minimalne plaće za narednu godinu (oko 1.570 KM), dajući privrednicima dovoljno vremena (više od dva mjeseca) za prilagodbu toj promjeni.

Novi model i (ne)realna očekivanja Minimalna plaća štiti radnike od eksploatacije poslodavaca. Nije tajna da u situaciji visoke nezaposlenosti postoji tendencija kod poslodavaca (ne svih, naravno) da plaće radnika smanjuju na nivo egzistencijalnog minimuma. To život radnika čini nepodnošljivo teškim, prisiljavajući ih da rade dva, pa čak i više poslova. Stoga se utvrđuje minimalna plaća kako bi se radnici štitili od izrabljivanja. Za poslodavce, minimalna plaća je, ipak, trošak zapošljavanja. Kada je riječ o FBiH, Vlada je nedavno glatko odbila prijedlog sindikata o uvođenju novog diferenciranog modela utvrđivanja minimalne plaće (po uzoru na RS) baziranog na stručnoj spremi: 1.200 KM za radnike sa osnovnom školom, 1.400 KM za one sa srednjom i 1.600 KM za radnike sa visokom stručnom spremom. S pravom, rekli bismo, jer takav model, koliko nam je poznato, ne postoji u praksi zemalja visokog dohotka u okviru OECD-a. Jedno je sigurno, kada trošak rada značajno poraste, poslodavci ubrzavaju automatizaciju i digitalizaciju proizvodnih procesa, te tako skuplji ljudski rad zamjenjuju mašinskim.

Povećanje od preko 60% u visini minimalne plaće za 2025. godinu i nedovoljno smanjenje ukupne stope doprinosa dovelo je do stagnacije zaposlenosti (podaci za novembar 2025). Nema obećanih novih radnih mjesta u FBiH. I to uprkos paketu pomoći od 100 miliona KM za poslodavce pripremljenom u budžetu ove godine. Politika subvencioniranja radnih mjesta kojima prijeti gašenje zbog prethodnog skoka minimalne plaće nije održiva na dugi rok. Uz svako novo povećanje minimalne plaće neophodno bi bilo dodatno uvećati i taj Vladin paket subvencioniranja ekonomski neodrživih radnih mjesta. Pri utvrđivanju minimalne plaće za 2026. godinu, Vlada nema odriješene ruke, jer su poslodavci upozorili da bi vještački visoka minimalna plaća mogla rezultirati otpuštanjima radnika i gašenjem radnih mjesta.

Važna je produktivnost Radnici čija produktivnost u preduzeću ne prati povećani trošak isplate plaća (uključujući poreze i doprinose) prvi bi se mogli naći na udaru. Ekonomska logika je neumoljiva, poslodavac će takvog radnika prije otpustiti negoli plaćati iznad njegove stvarne ekonomske vrijednosti. Za preduzeća u slabije razvijenim kantonima ili ruralnim područjima, gdje je produktivnost općenito niža, naglo povećanje minimalne plaće može postati prevelik teret. Nije bez značaja za ovu kolumnu imati na umu da je prosječna produktivnost rada u FBiH u 2024. godini iznosila oko 4.460 KM mjesečno, od čega radnicima pripadne u vrh glave 60% ili 2.680 KM (bruto iznos sa porezima i doprinosima, toplim obrokom, regresom i drugim naknadama). Sljedećih 15% otpada na amortizaciju i reinvestiranje u biznis, a preostalih 25% prisvaja vlasnik kapitala, tj. preduzeća. Prema tome, prosječni poslodavac u FBiH sa radničkih leđa mjesečno skine oko 1.100 KM (u tome je, naravno, i porez na dobit od 10%, te krediti, ukoliko postoje, koje poslodavac otplaćuje). U ovom iznosu je i onaj novac koji poslodavac (opet ne svi, naravno) vraća radniku u koverti - na ruke.

Očekivanja radnika da bi još jedna doza šok-terapije, kako su u Vladi nazvali prošlogodišnju minimalnu plaću od 1.000 KM, mogla dovesti do višeg životnog standarda prilično su nerealna. Ovdje ističem argument ekonomske vrijednosti radnika. Prosječna produktivnost rada u EU je oko 10.500 KM. Radnik u Evropi je gotovo 2,5 puta produktivniji nego u našoj privredi. Tu, zapravo, leži osnova za onu primamljivu razliku u visini plaće kod nas i u Evropi – magnet koji privlači naše ljude. Običan svijet to ovako rezonuje: jest u EU viša plaća, ali se puno više i radi. Procjenjuje se da će ekonomija u BiH u 2025. godini porasti za oko 2%, što uz lanjskih 2,5%, ukazuje na patuljasti rast kojim se ne može uhvatiti korak sa evropskim plaćama. Ukoliko se uslišaju želje sindikata o povećanju minimalne plaće u 2026. za 20% (što je bio jedan od zahtjeva) ili njeno podizanje na 70% prosječne plaće u FBiH (a u zemljama OECD-a je 55%), to bi, zapravo, bio znak nastavka preraspodjele dohotka između rada i kapitala, i to u korist rada, a na teret kapitala. Na tragu je to Marksovog shvatanja da minimalnu plaću radnika ne određuje njegova produktivnost, nego klasni odnosi između kapitalista i radnika. Takva odluka bi, zapravo, značila da umjesto mjera za unapređenje produktivnosti rada (a koje bi povećale kolač za raspodjelu) Vlada FBiH još jednom poseže za preraspodjelom, drastično mijenjajući postojeće udjele, sklanjajući pritom vlastiti dio kolača sa stola. Kojim finansira glomazni i skupi administrativni aparat. Ekonomsku vrijednost radnika unapređuju obrazovanje, dob i prekvalifikacije, cjeloživotno učenje, zatim mjere prema preduzećima kao što su: podrška istraživanju i razvoju, inovacijama, zaštita intelektualnog vlasništva, porezne olakšice za ulaganja i reinvestiranje, kao i set mjera za unapređenje poslovnog okruženja.

Da li smo promašili loptu? Povećanje minimalne plaće na kraju 2024. godine izvedeno je kao dio šireg paketa fiskalne reforme: značajno smanjenje doprinosa, fiskalizacija i izmjene poreza na dohodak. Od smanjenja zbirne stope doprinosa na 28,5% najavljivanog za početak 2026. godine zasada nema ništa. Provedeno rasterećenje u zbirnoj stopi doprinosa sa 41,5% na 36% je manje od polovine najavljenog fiskalnog rasterećenja rada. Povećanje troškova rada uz fiksni devizni kurs konvertibilne marke je loša vijest za izvoznike budući da može negativno utjecati i na visinu izvoza. Robe proizvedene u FBiH bi poskupjele na inostranim tržištima, što može pogoršati ionako nepovoljnu vanjskotrgovinsku bilansu. Pokrivenost uvoza izvozom u FBiH je u višegodišnjem padu, od 59% u 2022. godini smanjena je na 53% u 2024. Sa ishitrenim povećanjima minimalne plaće, bez adekvatnih mjera koje povećavaju produktivnost rada, urušavanje ovog pokazatelja bi se moglo nastaviti i upravo je to kanal kojim mogu iscuriti radna mjesta iz privrede. Dodatni teret će na svojim poslovnim leđima osjetiti i mali poduzetnici, zanatlije i obrtnici. Broj biznisa u ovoj kategoriji, prema posljednjim podacima, manji je za preko 7.300 subjekata. Doprinosi koje zanatlije i obrtnici uplaćuju, ako se Vlada povinuje zahtjevima sindikata, biće povećani za 15-ak posto. Isto toliko bi mogli poskupjeti i njihovi proizvodi, što u konačnici plaćaju građani kao krajnji kupci.