Militarizirani mozak u varničenju

Samo za naivne može djelovati porazno da je na izmaku 2025. godine u entitetu jedina suštinska tema širenje straha i međunacionalne panike. Jer militarizacija mozga koji je svakodnevica ovog dijela Bosne i Hercegovine i njegovog javnog servisa odavno je nešto što se uspostavilo kao pravilo. Ako samo ovlaš u prebacivanju televizijskih kanala naletite na neki politički sadržaj ove televizije, vidjećete da tu devedesete traju uveliko, nikad nisu ni prestale, odnosno da se ni korak nije odstupilo od onoga što je svojevremeno, kao normu iskrivljenja, uspostavio Risto Đogo.

Neko će reći da pretjerujem, ali količina sumanutih, nacionalističkih krikova koji dolaze iz etera entitetskog emitera zadržala je vitalnost borbenih pokliča, viktimoloških kuknjava i priče o pravednosti naroda koji je uvijek nekako ugrožen, dok su svi drugi krivi i guše opstanak “naše” tradicije i kulture. Pri tome, ta tradicija i kultura svedeni su na arhaične obrasce folklornih i hajdučkih korida, bacanja kamena s ramena i obično zamračuju sve ono što se može smatrati bilo kakvim oblikom savremenosti. Naravno, savremenosti se ideološki oci entiteta plaše kao bauka, jer ona je ono što nam je donio mrski Zapad, pa kao takvu je treba u svakom smislu osujetiti da dopre do puka.

Ako bi ona prodrla u tijelo getoiziranog narodnog tkiva, mogla bi ga suočiti sa njegovim povijesnim zakašnjenjima, sa retrogradnim i nazadnim postulatima kojima se rukovodi. Sama činjenica da u entitetu postoji jako malo intelektualaca, umjetnika i kulturnih radnika koji su spremni suočavati se sa istinama prošlosti i sadašnjosti, pristajući da reprodukuju mitomanske narative, govori dovoljno sama po sebi. Međutim, tu se brana postavlja i za sve one pripadnike naroda koji iskaču iz kalupa veličanja etnikuma, koji ga kritikuju i propituju. Ideologizirana selekcija neprestano je budna, kroz tu cjediljku se propušta samo ono što može biti upotrijebljeno u dnevnopolitičkim manipulacijama, a nikako ono što eventualnu publiku suočava sa ogledalom vremena koje živimo.

Teško da ćete tu čuti nešto o Radomiru Konstantinoviću, Mirku Kovaču ili Bogdanu Bogdanoviću, te bilo kom drugom umjetniku i misliocu koji se ne može ukalupiti u paralažu da je, kako je to svojevremeno prvi u entitetu rekao povodom Petra Kočića, ugaoni kamen Republike Srpske. Posebno taj momenat je problematičan, da se kontinuitet za ovovremene laži traži preko ljudi koji su bili sve usuprot onome što danas u entitetu vlada kao krovni narativ i jedino opredjeljenje.

Svođenje Kočića ili pak Branka Ćopića na nekakve tribune onoga što je u središtu aktuelne etnonacionalne obmane falsificiranje je najvišeg reda. Jer ukoliko pogledamo samo njih dvojicu, vidjećemo da je njihov odnos prema vlasti, prema bilo kakvom teroru političke isključivosti, ma sa koje strane on dolazio, bio takav da bi, da su među živima, prezirali i svojim djelom ismijavali sve ono što se nameće kao krovni entitetski program veličanja naciona. Drugim riječima, to što je danas na stvari u toj mjeri je nazadno i suženih vidika da ga se može jedino posmatrati kao karikaturu i opačinu onih koji nemaju nikakve stvarne veze sa razumijevanjem suštine naroda koji navodno predstavljaju u ovoj zemlji.

Ono što su nedavno uradili u tranšeiziranom i rovovski intoniranom programu RTRS-a, sa tvrdnjama o opasnosti koju predstavlja činjenica da Bošnjaci iz Sarajeva kupuju nekretnine u Istočnom Sarajevu, najniži je oblik rasističkog barbarstva, koje poziva na paniku i radikalizaciju situacije. Ta razina obmane i opasnih poigravanja egzistencijom i zajedničkim životom u ovoj zemlji nešto je čega se treba u svakom smislu gnušati. Izjava gradonačelnika Istočnog Sarajeva da to nije ništa neobično, već samo javno progovaranje o “problemu” koji postoji, i o kojem se, jelte, priča po slavama i kancelarijama, grozomorna je relativizacija nečega jako problematičnog i, u najmanju ruku, crtanje mete na čelu i stvaranje neugode za sve one ljude koje po ustavu i zakonu ove zemlje imaju pravo da žive gdje god im je volja.

Stvar je dodatno jadna samom činjenicom da Ćosiću i sličnima nisu gadljivi novci od stanova koje prodaju Bošnjacima, preko kojih peru sumnjive prilive iz kriminogenih kanala, ali u javnom prostoru ne prezaju nijednog trenutka da determinišu i nacionalistički isključuju. Zamislite samo šta bi bilo kada bi neko skrenuo pažnju da desetine hiljada ljudi iz Istočnog Sarajeva svako jutro preko Vraca odlaze da zarade svoj kruh u Sarajevu, ili da vikendom tržni centri u entitetu opustoše, da ih bojkotuju zbog ćosića i sličnih.

Zašto Ćosić zaista ne pita sugrađane šta misle. Kako god da bilo, za mene je jedini dokaz normalnosti da u Istočnom Sarajevu na interfonima viđam različita imena i prezimena, a da u parkovima čujem djecu kako se dozivaju i igraju, ne misleći kako se ko zove. Može se lagati bilo šta zarad vlasti, ali sreća jeste da život sam sve to demantuje.