Migranti pred vratima EU

Europska komisija poduzima daljnji korak u provedbi Pakta o migracijama i azilu pokretanjem prvog Godišnjeg ciklusa upravljanja migracijama. Tim riječima napisanim u klasičnom birokratskom žargonu, službeni komunikat iz Bruxellesa obratio se čitavoj EU javnosti kojoj je ponudio sveobuhvatnu sliku migracija, trendove te sigurnosne i druge rizike. EU lideri su zadovoljni, možemo naslutiti između redova, budući da se broj ilegalnih pokušaja prijelaza granice u prethodnom periodu smanjio za 35% – kako ponosno ističu, to je plod bolje i funkcionalnije kontrole granica – ali istovremeno i zabrinuti zbog situacije u Ukrajini, te instrumentalizacije migracija od Rusije i Bjelorusije.

Boris Johnson, bivši osebujni premijer s britanskim smislom za humor, često je isticao kako su dokumenti EU savršen primjer komunikacije birokrata s birokratama, dakle, mehanička forma lišena sadržaja i dubljeg značenja. Duge rečenice, korištenje pasivnih konstrukcija, neodređen jezik, pomalo hvalisav i pun pravničkog žargona – to su, lingvistički gledano, karakteristike službenog stila EU pa i spomenutog komunikata – u slučaju migranata više govore o unutarnjim dilemama i kontradikcijama nego o funkcionalnim rješenjima, te svjedoče o sad već generalnoj krizi upravljanja unutar Unije u oblasti migracija.

EU naglašava važnost upravljanja migracijama i sveobuhvatnu suradnju između zemalja članica kako bi se disproporcionalni pritisak na granice ravnomjerno raspodijelio. Uvodeći pojačanu kontrolu granica i restriktivniji vizni režim, EU obvezuje članice na solidarnost, tj. uvodi im migrantske kvota za obavezni prihvat migranata pod prijetnjom sankcijama. Primjerice, prema novom Paktu o migraciji i azilu, određuje se generalni apsorpcijski kapacitet države članica: uzimaju se u obzir broj stanovnika i razvoj, ekonomske potrebe i stopa nezaposlenosti i na temelju tih i drugih parametara definiraju se obvezujuće kvote ili maksimalan broj migranata koje zemlje članice mogu primiti.

Njemačka, najrazvijenija europska ekonomija, trebala bi primiti godišnje oko 20.000 migranata, Francuska 15.000, Poljska nekih 2.000, Mađarska svega 1.500, a Češka još manje, oko 1.000. Za neposlušne članice koje odbijaju direktive iz Bruxellesa predviđena je kazna koja varira, ali joj je referentna vrijednost postavljena na 20.000 eura po glavi migranta. Ako države članice odbiju solidarno upravljati migracijskim dinamikama i primiti dogovoreni broj migranata, predviđene su kazne, no dobar dio članica taktički izbjegava punitivne mjere koje im Europska komisija i Europski sud sinkronizirano nameću.

Mađarska pod vodstvom premijera Orbana prednjači u tome: aproksimativna kazna koju bi ta država trebala platiti zbog intencionalnog nepoštivanja EU migracijskih politika u prethodnom periodu prebacila je, s kamatama, iznos od pola milijarde eura, a premijer Orban, fiskalno suvereno, ističe kako ne planira platiti ni forintu. Mađarsku doživljava kao posljednji bastion europskih vrijednosti, a u tu jednadžbu migranti, iz mahom fragilnih država i drugih identitetskih odrednica, ne uklapaju se. I Poljska, jedna od EU članica s velikim ekonomskim rastom, ne planira se pridržavati briselskih kvota, ponajviše iz razloga što je nakon ruske agresiju na Ukrajinu prihvatila najveći broj izbjeglica iz susjedne zemlje, te smatra da ne posjeduje više apsorpcijskog kapaciteta.

Migrantske krize prate Europsku uniju od početka novog milenija: slični su izazovi, slična rješenja i problemi. Imajući na umu neravnomjeran priljev migranata – sada se to označava terminom migracijski pritisak – članice EU su odgovarale na posve različit način. Još je, recimo, 2005. godine talijanska vlada s Berlusconijem na čelu željela proglasiti humanitarnu krizu zbog velikog pritiska migranata na južni dio Italije: prijetio je tada Berlusca, kako su ga odmilja zvali, da će naprosto otvoriti granice Italije i usmjeriti migrante u ostale europske države.

Tako bi smanjio pritisak koji se pojavio u talijanskoj javnosti, ali istovremeno ga povećavši za ostale zemlje. Zahtijevao je od EU solidarnost, ali su ga kolege sa sjevera Europe podsjećale da su devedesetih godina uprave te zemlje primale najveći dio prisilnih migracija s područja bivše Jugoslavije.

Migranti, kojima se većinom u javnosti dodaje odrednica -iregularni, označeni su u većini EU država kao glavna prijetnja političkom redu, socijalnom sustavu, te da također predstavljaju veliki kulturološki izazov. Desne političke opcije, poznate po stereotipizaciji i vulgarizmu, svoje političke agende temelje na antimigrantskoj agendi, a članice EU, pogotovo one koje su u Uniju ušle recentnije, primjerice za vrijeme tzv. Big bang proširenja 2004. (Mađarska, Poljska, Slovačka), otvoreno prkose Bruxellesu, čiju su pravnu i drugu stečevinu zdušno primile za vrijeme pretpristupnih pregovora.

U njihovim domicilnim društvima migranti su prikazani kao imanentna opasnost njihovom društvu i egzistencijalna prijetnja njihovim građanima i političkom redu. Migranti ante portas tema je na vrhu političke agende na koju vladajuće politike odgovaraju sekuritizirajući vanjske granice, deliberalizirajući vizni režim i etiketiravši ljudska bića kao identitetskog arhineprijatelja. Dok EU upravljajući migracijama pokušava pronaći funkcionalna rješenja, mnoge članice Unije odbijaju njezine normative – direktno joj se suprotstavljaju ili tražeći izuzetke od primjene – što svjedoči o krizi upravljanja ili efektivne primjene čitave EU normative.

Pristup migracijama u kojima je čovjek u središtu (eng. human centric approach) minimiziran je, a prednost je dana funkcionalnom upravljanju migracijama, što svjedoči kako EU u delikatnim trenucima naprosto ne može nadići funkcionalizam i razviti nešto humanije modele upravljanja migracijama.