Mame i tate antivakseri
Smrt djece kroz povijest
Djeca su kroz povijest umirala na različite načine. Iako je smrt djeteta uvijek tragedija, mnoge prirodne datosti, od gladi i nestašica, ratova i neimaštine, lošeg stadija medicine ili pak socijalnog statusa, učinile su da smrtnost djece postane samo dio porazne statistike. Kroz povijest čovječanstva, sve donedavno ili preciznije do početka 20. stoljeća, jedno od dvoje djece je umiralo u ranoj dobi. Upravo je smrt djece ono što povezuje mnoge drevne i napredne civilizacije i društva, još od antičkog Rima pa do srednjovjekovne Europe, pretkolumbovske Amerike i imperijalne Kine. Unatoč visokom prirodnom prirastu stanovništvo je raslo relativno slabo, naime, visoka smrtnost ga je u mnogim aspektima anulirala, izazivajući pri tome i egzistencijalne tuge: velika većina roditelja je doživljavala smrt vlastite djece. Kada se, primjerice, Italija 1861. ujedinila, smrtnost djece - statistike su mjerile mortalitet djece do dobi od pet godina - iznosila je visokih 40%, gotovo identično kao u tadašnjoj Španjolskoj. Broj se smanjivao prema europskom sjeveru koji po automatizmu vežemo s višim stupnjem razvoja, tako da je u Francuskoj iznosio 30%, Engleskoj 25%, pa do Švedske i Norveške, u kojoj je iznosio 20%. Smrtnost djece je opala tek u 20. stoljeću, razvijene zemlje broje 5 dječjih smrti na uzorku od 1.000, dok se u onim manje razvijenim kreće do 67 na istom uzorku.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Djeca i danas umiru. Negdje u ratovima, drugdje uslijed loše zdravstvene zaštite, ali svaka, pa makar i površna analiza medicinskih statistika, pokazuje kako umiru mnogo manje od dječjih bolesti koje su nekada bile fatalne. S otkrićem učinkovitog cjepiva na ospice - tu tako čestu dječju bolest - broj oboljelih se drastično smanjio. Slično je bilo i s rubeolom, iritantnim zaušnjacima, tragičnom dječjom paralizom, zaraznim hripavcem i opasnim tetanusom. Vakcinacija, iako nije iskorijenila dječje bolesti - što je i nemoguće - učinila je da se one smanje te da umanjenog potencijala predstavljaju manju prijetnju za život jednog djeteta, ali i čitave populacije. No, onda su roditelji počeli sumnjati i izazivati mini epidemije dječjih bolesti.
Sumnjam, dakle, postojim
S demokratizacijom društva u javnoj sferi su se periodično javljale osnovane sumnje u korisnost cjepiva: osamdesetih godina se smatralo kako su cjepiva u Africi stvorila virus HIV; devedesetih godina je trend postao vezati vakcinaciju za porast autizma kod djece; novi milenij je to dodatno potencirao stvorivši novu društvenu kategoriju - antivaksere, ljude koji se potpuno protive ili dobrano oklijevaju kada je u pitanju vakcinacija. Delikatna je to stvar, dijelom možemo razumjeti roditelje koji odbijaju cijepiti vlastitu djecu. Pomalo strah, dijelom sumnja i skepsa u javno zdravstvo, zatim izloženost informacijama medicinske prirode koje - istini za volju – prosječan čovjek ne razumije na adekvatan način, učinili su da se bolesti koje je čovječanstvo gotovo iskorijenilo ponovo vrate. Jedna od glavnih teza je da se farmako-industriji ne može vjerovati, a brojni primjeri neetičnih i eksperimentalnih testiranja cjepiva dali su roditeljima opravdano pogonsko gorivo za sumnju. Farmaceutski gigant Pfizer, koji ima možda i ponajbolju reputaciju kako u medicinskom svijetu tako i među širim masama, sredinom devedesetih je u Nigeriji - u kojoj je tada buknula epidemija meningitisa - testirao svoje eksperimentalno cjepivo: manjak regulative u toj afričkoj državi je doveo do toga da se na potpuno neetičan način testiralo cjepivo i 11 djece je umrlo. Kompromitirani Pfizer će se kasnije nagoditi s roditeljima priznavši krivnju, ali se posljedice toga još osjete u Nigeriji, u kojoj je visoka skepsa prema vakcinaciji svakog tipa. Jednom kada sumnja uđe u svijet - to je izgleda sindrom svake slične Pandorine kutije - nemoguće se vratiti na ono prije. Suvremeni antivakseri medicinska objašnjenja smatraju lažnima, ne priznaju javno zdravstvo i stvari - reći će lažne - poput kolektivnog imuniteta kojemu bi vakcinacijom vlastite djece trebali doprinijeti.
Stručnjaci su za konfabulaciju i urote, opsesivno posvećeni detaljima - jasan im je do u tančine kemijski sastav svakog cjepiva i moguće implikacije. Dok s jedne strane vlastitu djecu, najblaže rečeno, odvraćaju od te civilizacijske tekovine, i sami su često u kreativnim shemama s modernim tehnologijama koje su proizašle iz farmako-industrije. Nježniji spol preferira silikonske umetke, injekcije botoxa i manje estetske korekcije famoznim filerima. Muški dio ostrašćeno uživa u suplementima prehrani, proteinskim dodacima, velikim dozama kreatina i naprednim lijekovima koji olakšavaju gastrointestinalne tegobe. Oba spola neumjereno koriste sofisticirane pripravke koji podižu ili spuštaju raspoloženje i omogućuju im da se osjećaju bolje. Referiramo se, između redova, na najtipičnije produkte - plod farmako-industrije - koje prosječan čovjek, a i roditelji antivakseri naprosto uživaju, dok istovremeno vlastitoj djeci uskraćuju nešto takvo, medicinski i civilizacijski gledano, bazično i korisno poput cjepiva. Albert Camus će napisati u svom djelu “Kuga” kako “elementarne nepogode” - mislio je na epidemije - “zateknu ljude uvijek nepripravne”. Dok su mame i tate antivakseri vlastitu djecu željeli poštedjeti trovanja zlim kapitalističkim produktima poput cjepiva, prava opasnost bila je upravo u tome što su kao zarobljenici vlastitih, dijelom i razumljivih sumnji, svoju, ali i tuđu djecu, izložili visokom stupnju rizika, ostavivši ih potpuno nezaštićenima pred silom ovih ili onih virusa.
