Ljudi najteže bitke biju sami
U rječnicima stranih riječi solidarnost se definiše kao uzajamna odgovornost i potpora. U našem zdravstvenom sistemu ta ista riječ postala je sinonim za lutriju u kojoj je ulog ljudski život. Dok političke elite raspravljaju o budžetima, koalicijama, programima rada, reformama, prioritetima, u hodnicima i sobama onkoloških klinika odvija se tiha tragična drama koja ne dotiče baš nikoga. Onkologija ostaje tamo gdje je bila prošle godine, gdje je bila prije pet godina, deset, 20. Onkologija je na rubu nestanka jer su joj svi okrenuli leđa.
Fond solidarnosti bi, po svojoj prirodi, trebao biti tu da najtežim bolesnicima omogući najsavremenije lijekove. Umjesto toga je patnja, omča oko vrata, još jedna vrata koja treba odškrinuti, otvoriti, na koja treba pokucati, pomoć zatražiti. Niko se ne bavi svojim poslom i dalje nešto se čeka, gleda se kuda sunce hoda, svi u svome svijetu, a ljudi biju najteže bitke sami, prepušteni, ostavljeni.
Šta znači čekati u onkologiji? To znači poklanjati dane karcinomu da radi šta želi, da se širi, osvaja, ubija. Svaki dan bez adekvatne i pravovremene terapije je dan u kojem bolest pobjeđuje. Kao da agonija čekanja na inovativne lijekove, na nove lijekove, na proširenu listu lijekova, proširene indikacije nije dovoljna, suočavamo se sa još brutalnijom realnošću, deficitom citostatika koji su decenijama standard u liječenju. Dno dna! Dno ispod dna! Dno koje nema dna...
Ovo je nivo kolapsa koji je neopisiv i neshvatljiv. I opet će se vrtjeti mantra o nedostatku lijekova na svjetskom tržištu, nedovoljno dobrom planiranju, procesima javnih nabavki... I svi će biti krivi. I u sve će se prst uperiti. I svi će razumjeti koliko je situacija teška. Ali, ništa se neće promijeniti. Iz sedmice u sedmicu ćemo čitati: “3. 3. 2026, Klinika za onkologiju na listi ima 89 citostatika, od kojih nedostaju sljedeći: Anastrazol tbl, Exemestan tbl, Eligard 45 mg, Flurouracil amp, Fulvestrant inj, Carboplatin amp, Uniblastin amp, Sunitinib caps. 12,5 mg, Sunitinib caps. 25 mg, Irinotecan amp, Ribociklib (isporuka 5. 3. 2026). I opet će portali, društvene mreže, bilbordi biti ispunjeni ljudima koji mole za život, za još jedan dan života, za dan bez boli, spazma, kočenja, grčenja, gušenja, mučnine. Jer, ovdje se dostojanstveno ni umrijeti ne može.
Ovo nije samo medicinski problem, ovo je i ekonomski problem, ali i moralni bankrot jednog društva. Država koja dozvoli da joj građani na onkologiji zavise od sreće da li će tog jutra u apoteci biti citostatika, prestaje biti država i postaje tek puki servis za povlaštene. Najstrašnija je tišina. Tišina onih koji donose odluke, dok porodice oboljelih vrište na društvenim mrežama moleći za pomoć. Dok oboljeli i njihove porodice svjedoče nepravdi koja vapi do neba, niko ne nudi rješenje. Kod nas nesreće jedna drugu prestižu, u fokusu je stalno neka nova i zato mi probleme samo brojimo, niko ih ne rješava. Niko se ničim ne bavi. Preletimo preko nove nesreće, dočeka nas nova osmrtnica, svakog čuda je tri dana dosta i zato su nama liste čekanja na lijek postale normalne, lista aparata koji ne rade isto tako, lista ljekara kojih nedostaje odavno je normalizirana.
Za nestašicu citostatika okrivimo “višu silu”, za propali tender tamo neke ljude, na loše planiranje se nasmijemo, odbijenice bez riječi slažemo u ladicu, procedure nas ostavljaju bez teksta, a za sve to su krivi ljudi, osobe sa imenom i prezimenom, funkcijom i jako dobrom platom. Krivi su ljudi koji potpuno pogrešno redaju prioritete. Krivi su oni koji nisu svjesni da je najveća laž kojom godinama onkologiju guraju na marginu ona da su moderna oprema i lijekovi skupi. O, kakva varka. Kakva laž. Skupo je liječiti pacijenta u terminalnoj fazi u koju je pacijent došao jer nismo imali dijagnostiku i lijekove na vrijeme. Skupo je plaćati invalidnine, bolovanja i izgubljene živote radno sposobnog stanovništva. Dok god je prioritet novi kancelarijski namještaj ispred ampule citostatika, mi kao društvo nemamo pravo govoriti o solidarnosti. Mi imamo sistem koji nas vara čak i onda kada smo najranjiviji.