Kultura kao estradni kič

Estradizacija kulture, svođenje njenog polja djelovanja na prostor ispraznih populističkih nadmetanja i poluinteligentnih rasprava, pokazuje se kao trenutno najvitalnija karakteristika onoga što uslovno možemo nazvati našim kulturnim životom. Već, dakle, na tački te sintagme “kulturni život” pojavljuje se problem, jer teško je ono što je ovdje ostalo nakon godina skakavaca, koji su temeljito opustošili sve noseće stubove progresivnog promišljanja i djelovanja, posmatrati kao nešto vitalno i živo. Rekao bih da je tu prije posrijedi paradigma umrtvljenog i vegetirajućeg sistema, koji opstaje na recikliranju vlastitih kulturnih mitova, bez bilo kakve jasne vizije i želje da iskorači u nešto drugačije, neku novu formu, eksperiment ili izraz. Predano se sve ove godine radilo na tome da se kultura marginalizira i autoprovincijalizira, da je se svede na puku pokrivalicu praznog prostora između dva izborna ciklusa. Prosto ne može ju se potpuno ukinuti iako bi mnogi dali sve da bude tako, jer im ona djeluje kao bespotreban priljepak, ali se ona može svesti na isprazne formate i biti pretvorena u činovnička radna mjesta koja se popunjavaju stranačkim pulenima.

Šta želim reći, ono što se trebalo sistemski i profesionalno uraditi, da bi se kultura zaštitila kao neotuđivo javno dobro, pretvorilo se u karijerističko čaršijsko premetanje iz šupljeg u prazno. Sve radi estradne samopromocije i loših trikova dosadnih mahalskih klovnova. Koji nas svojom neduhovitošću nastoje zabaviti, a zapravo su paradigma dosade i učmalosti u koju smo zapali. Imamo, dakle, kulturu kao gorak rahatlokum uz findžan tanke kafe. Uvijek je sve u nastojanju i deklarativnoj nakani da se riješi, ali nikako da se desi. U tom opetovanom čekanju dolazi do sve dubljeg srozavanja cijelog jednog društvenog polja, koje bi, ukoliko se želi postići konačno neka promjena, moralo biti generator novih ideja i procesa. Ma koliko se nekome činilo da kultura nije ništa više od dekoracije na nezavršenoj skici države, odustvo njenog progresivnog prisustva, izostanak utopijske vizije koju bi morala ponuditi, odavno se odražava na brojnim našim zakašnjenjima. Nemogućnostima i ograničenjima. Vrtimo se decenijama u istom krugu, vjerujući da se stvari mogu popraviti kozmetičkim maskiranjima, odbijajući da prihvatimo da je sve toliko ruinirano da zahtijeva postavljanje novih temelja, kako bi se na njima od početne tačke podizale neke nove strukture. To bi značilo izvršiti promjenu, propitati tradiciju, postaviti je na mjesto koje joj pripada, crpiti iz nje što je moguće, ali ne paratizirati na njoj. Govoreći kako se nekada moglo, a sada se ne može. Jednom se mora konačno pomiriti sa tim da su dosezi nekih ranijih generacija dobar osnov, ali da ne mogu biti središte stvarnosti, treba razumjeti da ovo vrijeme traži neke originalnije poglede. Autentičnije modele koji bi mogli obuhvatiti svu kompleksnost onoga u čemu egzistiramo.

Živeći u stanju zamrznutog rata, etnonacionalnog barbarikuluma koji guši, ostali smo uskraćeni i za taj jedan prozračan kutak, koji bi kultura nudila kao alternativu, opozit ili korektiv pogubnim narativima koji nas opsjedaju. Oni koji u kulturi djeluju dopustili su da budu uvučeni na teren komesarskih aparatčika vlasti, svih onih bahatih persona koje kao jedini svoj cilj imaju potpuno zamračenje, otupljivanje svake kritičke oštrice. Otuda oni kulturu i drže na kratkom lancu, a svesrdna pomoć koja im dolazi od samih subjekata kulturnog djelovanja čini njihovu poziciju potpuno lagodnom. Na snazi je, zapravo, svođenje kulture na salonsku neoliberalnu elitizaciju, njeno susprezanje i postavljanje u okvire koji se lako kontrolišu. Iako se ubjeđujemo da živimo u nekoj slobodi, da imamo pravo na propitivanje, istina jeste da je slobode sve manje. Niko vas možda neće ušutkati javno, ali će svako odstupanje od poželjnog okvira djelovanja usloviti budžetskim uskraćivanjima. Sužavajući svaki prostor kreacije koja se opire ukalupljivanju, te pristajući na igru toplo-hladno sa onima koji u svojim rukama drže poluge moći.

Iz tog razloga mi jesmo na sedmičnom nivou bombardovani skandalizirajućim medijskim naslovima koji kulturno polje svode na rijaliti i kič. Odnosno, zamajava nas se šta je sadašnji ministar (ne)kulture rekao bivšem, te šta mu je ovaj odgovorio, ko je dao, a ko uzeo pare, ko je u upravnom, a ko u nadzornom odboru i zašto ne, a zaobilaze se sva ona ključna pitanja bez čijih odgovora svaka promjena ostaje tek iluzija. Dok kultura izdiše i sve je bljeđa.