Kultura ćevapa i crvenih tepiha
Đorđe Krajišnik
I dok sa jedne strane glavni grad Bosne i Hercegovine užurbano uređuje svoje ruho da dočeka goste Sarajevo Film Festivala u svoj raskoši crvenih tepiha i festivalskih fanfara, gdje će se objavljivati medijski izvještaji o veleljepnosti i dostignućima, slavi i sjaju ovdašnje filmske industrije, sa druge strane imamo protest uposlenika Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, koji u očaju svog statusa i potpune zapuštenosti ove institucije od strane vlasti traže svoja osnovna prava, plate i doprinose, te se bore za njeno očuvanje i opstanak.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Ptice na granama danas znaju za priču o stanju u sedam institucija kulture od najvišeg državnog značaja, budući da se ova priča već niz godina provlači kao jedna mučna paradigma kulturne i društvene stvarnosti u kojoj živimo, a prije svega odsustva svijesti i savjesti o pitanjima koja bi morala biti od vitalnog značaja za jednu zajednicu ukoliko ona uopšte misli bilo šta dobro o sebi i svojoj budućnosti. Jer bez njih, bez kulture knjige i pamćenja, bez snažnih institucija kulture koje nesmetano obavljaju svoje osnovne djelatnosti, svako festivalsko šarenilo samo je Potemkinovo selo, kulisa iza koje je velika, neispunjiva praznina. Ona je, ta stvarnost, najbolji pokazatelj kako kultura unutar ovog društva ima smisla samo ukoliko se na njoj može dobro zaraditi, ukoliko se može putem nje poslati našminkana razglednica našeg uspjeha, a političke elite nasmijano u predizbornom inžinjeringu pozirati pred fotoobjektivima, te kao takva predstavlja tipičnu klasnu diferenciranost koju je vlast nametnula kulturi i njenim različitim segmentima. U svakom drugom obliku, mimo crvenih tepiha, kultura je teret, loptica od papira koja se prebacuje sa jednog nivoa vlasti na drugi, malo šušti, smeta, kratkoročno se zalijepi budžetskim selotejpom, da bi se potom bacila u zapećak, dok se ponovo neka institucija ne dovede pred zatvaranje, a njeni uposlenici propište od muke.
Dva događaja navedena na početku možda su najjasnija slika suštine onoga što jeste ovdašnje bunilo, u kojem je država nekome brat, a nekome pak rat. Drugim riječima, u ovim danima koji će uslijediti sve će naizgled ličiti na uređeno stanje kulture, na visoke domete i ulaganja, a kada festivalske šatre minu, kada se zastave spuste, tepisi smotaju u rolnu do dogodine, kad hiljade turista prođu, ostaće razjapljene i nezatrpane rupe još uvijek nerazriješenih dilema treba li BiH kao državi institucionalna kultura, da li muzeji, galerije, pozorišta, biblioteke i druge javne ustanove ovog tipa imaju smisla, čemu služe i koja im je uloga. Bilo bi možda najpoštenije da oni koji drže budžetske bisage u rukama, iz kojih se dnevno rasipaju milioni na vozne parkove i druge pogodnosti, jednom konačno kažu da njih uopšte ne zanima da se bave tim problemima, da za njih to nisu prioriteti, pa da jasno znamo na čemu smo, da se motaju kablovi, gase reflektori, pusti prašina i stjenice na knjige. Naravno, ni u kom smislu nije sporno što postoji SFF kao respektabilan filmski festival u okviru kojeg se svijetu pokazuje da je Sarajevo grad u kojem se može i dobro zabaviti, i kulturno uzdizati, ali nekako ne mogu se oteti utisku koliko ta diskrepancija u ovom trenutku upada u oči i kvari sliku ovih vrelih ljetnih dana, kad bismo, jelte, svi trebali biti u raspoloženju igre i pjesme. Jasno je da knjige po svom trenutnom položaju nisu ono što pobuđuje razuzdane mase poštovalaca, ali one kao suština svakog znanja i kulture ne smiju biti prepuštene propadanju i udaljene od građana, da bi bilo šta od navedenog bilo moguće, knjiga mora imati svoje zasluženo mjesto, služiti društvu kao nezaobilazni artefakt putem kojeg jedna zajednica raste i razvija se.
Ipak, sudeći prema aktuelnom stanju stvari, ova je kultura po svim svojim mjerilima svedena na ćevap kulturu, a glavni grad BiH, umjesto na raskošnost svojih institucija kulture, jer imamo šta da pokažemo, na veliki somun. Ili, s deset upola s lukom, riječima gradonačelnice Sarajeva: “Kada govorimo o svemu onome što Sarajevo predstavlja, mnogo toga nam je na pameti. Ponosni smo na historiju, olimpijski duh, ali ono što je uvijek posebno važno je gastronomija i ponuda koja privlači veliki broj turista. Ako ste došli u Sarajevo, a niste probali ćevape, ne možete otići iz grada.” Ako su ćevapi sve što ponesete iz Sarajeva, a za većinu jesu, niste trebali ni dolaziti u ovaj grad. Jer ništa niste ni vidjeli ni osjetili. Drugim riječima, sveli smo se na stereotipni vic o ćevapima i bureku.
