Kraj dinastije Gadafi

U arapskim zemljama, ali ne samo, posebno u Libiji, ideja muškog nasljednika ima poprilično snažnu plemensku, kulturnu, ali i političku težinu. Sa smrću Saifa al-Islama Gadafija, koji se čak godinama nakon svirepe smrti svog oca Moamera kandidirao za njegovog nasljednika i osobe koja će ujediniti državu, definitivno je okončana jedna era u Libiji, koja je započela davne 1969. godine kada je Gadafi stariji preuzeo vlast, a počela se vrtoglavo raspadati s početkom Arapskog proljeća 2011.

Od te godine, a posebno nakon smrti Moamera Gadafija 20. listopada 2011. – brutalna epizoda njegovog linča je vrlo brzo dospjela u javnost pokazujući revanšizam libijske revolucionarne pravde ili pak stranih agentura, kako su smatrali neki – koja je označila kraj starog režima, Libija živi u onome što teoretičari nazivaju postrevolucionarni kaos. Libija spada među najnestabilnije države na svijetu – primjerice, na referentnom indeksu krhkih država (Fragile State Indeks), ona je u pravilu među prvih 15, u društvu Palestine, Sirije, Sudana i Somalije.

Podijeljena je i na unutrašnjom planu – dvostruka uprava ili dvije vlade, jedna u Tripoliju koju podržava UN, kojoj je na čelu Abdul Hamid Dbeibeh, a druga u gradu Tobruku pod kontrolom Khalife Haftara, nekadašnjeg Gadafijevog intimusa, a zatim izbjeglice u Sjedinjenim Američkim Državama – devedesetih je pokušao svrgnuti Pukovnika pa je sklonjen, kao izbjeglica, na sigurno preko bare, a vratio se u domovinu, lako je pogoditi, upravo 2011, kada je sve počelo. Dvije vlade, nijedna država, a između lidera svojevrsni hladni rat – plastičan je to opis sadašnje libijske situacije – stanje je u kojem se Zapadna i Istočna vlada, kako ih se kolokvijalno naziva, konfrontiraju oko legitimiteta i kontrole glavnih poluga moći, institucija i resursa.

Unutrašnja podjela idealna je za strane interese kojih, kao u svakoj državi bogatoj resursima – gospodarstvo Libije bazira se na nafti i prirodnom plinu, značajnim mineralnim bogatstvima te golemim zalihama podzemne vode uz poprilično veliki poljoprivredni potencijal – ne manjka. Dodiruju se tu interesi SAD-a i Rusije, zatim Europske unije, posebno Italije, fokus je na kontroli migracija i stabilnoj opskrbi energentima, pa je prije nekoliko godina, točnije 2023. talijanska naftna kompanija ENI investirala oko 8 milijardi dolara u modernizaciju plinskog sektora, dijelom kako bi sebi osigurala energente, a dijelom kako bi zadovoljila potrebe libijskog tržišta.

Odnosi Italije i Libije su bili izrazito osjetljivi usljed kolonijalne prošlosti: izmjenjivale su se faze kolonijalnog nasilja od talijanske strane, zatim revanšizma od Gadafija, a kasnije su se transformirale u svojevrsno partnerstvo – 2008. godine su tadašnji premijer Berlusconi i Gadafi potpisali Ugovor o prijateljstvu, partnerstvu i suradnji koji je imao za cilj osloboditi odnose za budućnost. Gadafi će kasnije i službeno, ali i pompezno posjetiti Rim, injektirati državna sredstva u perjanice talijanske ekonomije, UniCredit banku i kultni Fiat, nacionalni ponos, a od 2011. odnosi su većinom u silaznoj putanji.

Saif al-Islam Gadafi, koji je ubijen 3. veljače u gradu Zintanu, svojedobno je slovio kao prirodni nasljednik svog oca: poliglot, obrazovan na Zapadu s doktoratom prestižne Londonske škole za ekonomiju, koju je Libija diskretno pogurala s donacijom od 1,5 milijuna britanskih funti, počasni gost Bečkog opernog bala, a 2005. proglašen je i mladim globalnim liderom na prestižnoj pozornici Davosa. Bio je izrazito popularan u svjetskoj javnosti koja je oduvijek zavodljivo gledala na osobe poput njega, kombinaciju arapskog šarma i neposrednosti, zapadnih manira, ali i velikog bogatstva i kontroverzi. Slovio je za nasljednika svog oca i osobu koja će promijeniti državnu paradigmu Libije, te je s autokratskih postavki postepeno transformirati prema onim demokratskima.

Arapsko proljeće je pokazalo Saifovo nasilno lice, što je dijelom i razumljivo, budući da je nasilje inherentno u svakom sličnom režimu, ono je, naprosto, garant opstanka ili propasti istoga: podržao je očevu odmazdu protiv prosvjednika, a negdje s ljeta 2011. u jednom intervjuu rekao je da je u pozadini svega izdaja i to Zapada, a prijatelji s Istoka, misleći na Iran i Sjevernu Koreju, sugerirali su mu da je greška nastupila kada se Libija prestala naoružavati – 2002. je upravo Saif radio na libijskom napuštanju oružja masovne destrukcije – i ulaziti u partnerstvo sa Zapadom.

Sljedeće desetljeće života Saif će provesti interniran u gradu Zintanu, isprva u zatvorskoj jedinici, a nakon generalne amnestije, od 2017. godine, u nešto slobodnijem režimu, a 2026. će ga upravo tamo dočekati smrt. Službeni izvještaji su nepotpuni, ali čini se da se osoblje koje ga je osiguravalo naprosto povuklo s pozicija ostavivši slobodan prolaz četvorici, navodno komandosa, do Saifa Gadafija, koji će biti ubijen s 19 metaka.

Planirao se kandidirati na libijskim općim izborima koji su predviđeni za travanj 2026. godine, a prema istraživanju javnog mijenja, izrazito je dobro kotirao u javnosti unatoč problematičnoj prošlosti – primjerice, Arapski barometar je 2022. godine pokazao kako je Saif imao podršku gotovo 46% Libijaca – te je, unatoč kontroverznoj prošlosti, percipiran kao osoba koja bi bila u stanju politički ujediniti razjedinjenu zemlju te ponuditi alternativu aktualnoj političkoj situaciji. Libija pred predstojeće opće izbore ostaje u političkom limbu s bezbroj sigurnosnih izazova, podijeljena na razne sfere interesa, generirajući možda i ponajveći broj migracija koje veći dio svijeta ne gleda kroz humanu, već kroz krutu sigurnosnu prizmu. To je bilanca (ne)uspjeha zadnjih petnaest godina novije libijske političke i druge povijesti, od Arapskog proljeća pa do sada, u kojima su se opravdane težnje za slobodom pretvorile u svoju negaciju.