Koordinirani pakleni udar na BiH
Paklena igra Zagreba, Banje Luke i Mostara: kako se “porukama saradnje” ruši Bosna i Hercegovina Ono što se posljednjih dana odvija na relaciji Zagreb – Banja Luka – Mostar nije niz slučajnih incidenata, već pažljivo režirana politička predstava s jednim ciljem: dodatno oslabiti Bosnu i Hercegovinu kao državu i relativizirati njen suverenitet, ustavni poredak i međunarodni subjektivitet. U toj predstavi Andrej Plenković više ne glumi neutralnog evropskog premijera i prijatelja Bosne i Hercegovine, već preuzima ulogu otvorenog političkog aktera unutar BiH, i to u savezu sa proxyjima Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom. Nedostajao je još samo Aleksandar Vučić da predstava u Banjoj Luci bude potpuna.
Provokacija premijera Plenkovića Namjerni ulazak hrvatskog premijera u Bosnu i Hercegovinu preko formalno neotvorenog graničnog prijelaza u Bosanskoj Gradišci nije radoznalost, kako to pokušava banalizirati Andrej Plenković, nego simbolički čin. Granice država ne prelaze se iz hira, pogotovo ne u regionu koji nosi traumatično iskustvo njihovog nasilnog mijenjanja. Taj čin je poruka – poruka demonstracije moći, poruka ignorisanja institucija Bosne i Hercegovine i poruka da Zagreb sebi daje za pravo ono što bi u obrnutom slučaju izazvalo međunarodni skandal prvog reda. Zamislimo samo da član Predsjedništva BiH (Bošnjak) neovlašteno pređe granicu Hrvatske i u Zagrebu raspravlja o izbornom zakonodavstvu te države – diplomatska oluja bi bila neizbježna.
No, Bosanska Gradiška je bila tek uvod. Suština Plenkovićeve posjete Banjoj Luci ogoljena je susretima s hrvatskim i srpskim secesionistima iz BiH Čovićem i Dodikom, domjencima, simbolikom i pažljivo biranim porukama. Kada hrvatski premijer Plenković u Banjoj Luci, političkom centru secesionističkog srpskog projekta, govori o “poštivanju Daytona”, a pritom prešutno podržava njegovu sistemsku destrukciju, tada je jasno da se Dayton koristi kao paravan, a ne kao okvir stabilnosti. Jer, Dayton nije samo “legitimno predstavljanje” već i cjelovita, suverena Bosna i Hercegovina – upravo ono što Dodik i Čović uporno osporavaju, a kao put za tu ideju vide u odlasku visokog predstavnika Christiana Schmidta koji očigledno više nije kadar da učini više za tu rogobatnu ideju.
Plenkovićevo insistiranje na izmjenama Izbornog zakona BiH, pod izgovorom zaštite Hrvata, odavno je izašlo iz okvira dobronamjerne brige. To je instrument političkog pritiska kojim se pokušava cementirati etnički model vlasti, blokirati građanski princip i dugoročno pripremiti teren za treći entitet. U toj računici Dodik ima jasnu korist: svaki korak ka dodatnoj etničkoj fragmentaciji Federacije BiH jača njegov argument da je Bosna i Hercegovina nemoguća država. Zato savez Dodik - Čović funkcioniše tako skladno, a Zagreb mu daje međunarodnu logistiku i legitimitet.
Ideološki zagrljaj Dodika i Maxa Primorca Dodikova odbrana Maxa Primorca, hrvatskog nezvaničnog proxyja, a zvaničnog lobiste, koji otvoreno zagovara treći entitet i proglašava Bosnu i Hercegovinu propalom državom, dodatno razotkriva koordinaciju ove politike. Nije riječ o slobodi mišljenja, već o sadržaju koji direktno udara na ustavni poredak BiH, o čemu sam pisao u više navrata na stranicama Oslobođenja. Kada Čović javno oslovljava Dodika kao predsjednika, ignorišući sudske presude i institucije BiH, to nije lapsus, nego poruka političke lojalnosti. Kada Andrej Plenković sve to prešuti i nastavi govoriti o suradnji i poštovanju, on postaje dio istog obrasca.
Posebno je opasna međunarodna dimenzija ove igre. Kroz lobističke kanale u SAD-u i desničarske medije plasiraju se narativi o Bosni i Hercegovini kao leglu radikalizma, novom Hezbollahu i prijetnji Zapadu. To su potpuno svjesne laži, dizajnirane da pogode američke strahove i pripreme teren za napuštanje politike zaštite cjelovite BiH. U toj propagandi hrvatski i srpski nacionalistički projekti govore istim jezikom, samo različitim akcentima.
Zato je iluzija vjerovati da su ovi potezi nepovezani ili motivirani brigom za stabilnost. Riječ je o paklenoj igri u kojoj se Bosna i Hercegovina tretira kao problem koji treba “riješiti”, a ne kao država koju treba ojačati. Plenković u toj igri više nije posmatrač, nego aktivni igrač – i to igrač koji svjesno krši diplomatske norme, relativizira granice i daje legitimitet onima koji Bosnu i Hercegovinu vide kao privremenu tvorevinu.
Ako Sarajevo nastavi reagirati šutnjom, improvizacijom i unutrašnjim razjedinjenjem, posljedice mogu biti dugoročne. Jer ono što se danas naziva porukom saradnje, sutra se može pretvoriti u međunarodno prihvaćenu realnost etničkih rezervata. O tome se ubih pišući i upozoravajući, ali malo ko u BiH mari za moje zlosutne slutnje i najavu opasnosti. A ako ovako nastavi, bit će kasno podsjećati na pravo, principe i istinu. Bosna i Hercegovina se ne ruši jednim potezom – ona se sistematski potkopava. Upravo to danas gledamo.