Koliko nade ima u nama?

Sada, kada je početna euforija prošla, treba pokušati postaviti neka pitanja i dati neke odgovore. Činjenica da nas je jedna sportska igra kakva je fudbal ovih dana, bar na trenutak, vratila u područje nade višestruko je značajna i iz nje se može pročitati mnogo toga o nama kakvi jesmo. Zapravo, ona predstavlja svojevrsni anatomski presjek ovog društva, svih njegovih poraza i pobjeda, svega onoga sa čime smo spetljani i u čemu se decenijama koprcamo. Najprije, ono što je uslijedilo kao rezultat sportske pobjede pokazalo nam je da se još znamo iskreno radovati.

Posmatrajući ovo društvo kroz sve njegove pogubne tobogane, često se stiče dojam da je kultura smrti i mraka preuzela sve njegove najvitalnije elemente. Da smo toliko ogrezli u polju negativnosti da na obzoru uopšte više ne primjećujemo bilo kakve proplamsaje svjetlosti. U tom permanentnom grču doživjeti ovakvu vrstu oslobađanja i pozitivnosti značilo je moći pokazati da još nije sve u nama obamrlo, da postoje neki ostaci pokretačke snage koja bi mogla biti zametak promjene. Drugim riječima, da postoje načini da se nešto uradi, da se mogu prevazići naša stalna zakašnjenja samo kad se hoće. No, suština je u tome da li se hoće napraviti iskorak, pocijepati opna pod kojom se već tako dugo gušimo i početi slobodno disati.

Naravno, ja ovdje nemam nikakve iluzije o fudbalu kao onome što nas može izvući iz našeg blata. Ono što se desilo u Zenici rezultat je individualnog rada i želje koja je vukla pojedince da ono što su postavili za svoj cilj i ostvare. I upravo u toj riječi “cilj” leži mnogo toga što nas upućuje na naše greške. Jedna grupa ljudi vrijedno je radila i ostvarila značajan rezultat, po prirodi stvari mi taj rezultat kao kolektivitet doživljavamo i vlastitim uspjehom. Svako od nas se ovih dana, pa i oni najtvrđi, osjetio bar malo ispunjenim i ponosnim, nekako lijepo je učestvovati, bar posredno, u nečemu što nije ubitačna stvarnost društveno-političkog beznađa. Ispred kojeg smo potpuno odrvenili, pretvorili se u emotivno neosjetljive zombije koji između egzistencijalne jurnjave i partitokratskog etnonacionalnog pritiska ne uspijevamo zastati i razmisliti o sebi, o tome šta jesmo i želimo biti. I bilo je lako pojmiti da prija takva vrsta ispunjenosti, djeluje pročišćavajuće bar jedan dan biti oslobođen od sumorne svakodnevice.

Ipak, gorka istina jeste u tome da mi nismo kao zajednica apsolutno ništa doprinijeli da naša reprezentacija ide na Svjetsko prvenstvo, oni su to uradili. Zašto? Jer su imali cilj i jer su vjerovali da ga uloženom snagom i znanjem mogu doseći. To što se mi sada želimo osjećati svako za sebe posebnim i ponosnim na to, ljudski je razumljivo i nema ništa sporno u tome. Međutim, sve to ostaće mrtvo slovo na papiru ukoliko se ne uzme kao pouka na mnogo širem planu. Oni koji su na Bilinom polju donijeli radost stotinama hiljada ljudi su dokazali da se može i pokazali kako se može. Da li ćemo znati u širem društvenom smislu nešto naučiti iz ove pobjede, zadatak je koji se pred nas neminovno postavlja.

Koliko god bilo nerealno očekivati da će naše unutrašnje sukobe i trvenja promijeniti jedna fudbalska utakmica, iz nje se ipak razumije da je ostalo u nama još potrebe da se sanja i dosegne izvan nametnutih okvira. Ono što je posebno važno jeste da se na količini emocija koje izražavamo i kako ih manifestujemo jasno vidi koliko smo željni nečega drugačijeg i normalnijeg. Stoga se nameće pitanje šta nas to sprečava da i u svim drugim okolnostima pokrenemo isti mehanizam, da se potrudimo da na svakom drugom planu radimo kako bismo imali više prostora za radovanje.

Nedvojbeno je da je mnogo toga ovdje postavljeno na krhkim nogama sukoba i straha, ali je jednako tako očevidno da mi živimo nametnutu obmanu na koju smo u svojoj nesposobnosti da mislimo vlastitom glavom grčevito pristali. Zaključak je jasan, samo kada obnovimo nadu u sebi, shvatimo da ovo nije jedina moguća stvarnost na koju smo osuđeni, da postoje i druge opcije, biće moguće izaći iz nižerazrednog ranga egzistencije u kojoj trenutno obitavamo. Fudbal je igra, ali nam je ovoga puta pokazao koliko i sam život može biti igra, samo ako se usudimo živjeti ga slobodoumno, zaobilazeći sve zidove i ograničenja.