Ko (naj)više voli Bakira?

Milorad Dodik i njegov SNSD dobili su šut-kartu iz vlasti i mada je ovo vijest koja će obilježiti i dobar dio proljeća, još uvijek nam zvuči toliko nestvarno da ispada kako nam je mnogo važnije čak i to što je odlučio da u svojim Bakincima ugosti federalni medij. Što, naravno, mnogo više govori o nama, nego o pritvorno nasmijanom i veselom Baji, koji se svim silama upregao da pokaže kako to njemu odgovara. Što demantiraju čak i snimci RTRS-a, no to je sad manje važno od činjenice da je trojka odlučila zaigrati na jedinu kartu koju okorjeli foteljaši ni u snu ne očekuju: istjerati iz jazbina tobožnje vladare nacija i natjerati ih da se konačno djelima izjasne o tome koga više vole - sebe ili narode koje guraju kao svoje žive štitove. Sabina Ćudić, državna zastupnica Naše stranke, to je i plastično opisala: opozicija u Republici Srpskoj hrabro je istupila i glasanjem u Parlamentu BiH pokazala da ne želi biti talac privatnih bankovnih računa predsjedničke porodice. Nije spominjala koliki su, ali broj firmi koji je zbog porodičnih veza s entitetskim budžetom i epske korupcije završio na američkim crnim listama, dovoljno je impozantan da je jasno kako je riječ o vrtoglavim ciframa. Zbog kojih se apetiti ne mogu zaustaviti. A na to se, zapravo, i svodi cijela priča kojoj ritam udara Dodik, bahato ucjenjujući ne samo Srbe u RS-u već i cijelu zemlju, odbijajući gotovo godinu da Bosna i Hercegovina - koja je u martu 2024. dobila zeleno svjetlo za pregovore sa Evropskom unijom - konačno zakorači stazama reformi i počne utabavati svoj put ka drugačijoj porodici za koju se i zakonima opredijelila. Sa sve transparentnošću i odricanjem od tajnih sehara.

Faktor iznenađenja je bio toliki da je predsjedničkog rekovalescenta zatekao u času dok je pred silom kamera trunio o entitetskom blagostanju, ekonomiji boljoj od njemačke i francuske, uspješnijoj i od američke i kineske, toliko naprednoj da ju je plastično opisao povećanom potrošnjom kifli i kvalitetnog peciva koji se jedu tamo gdje on vlada?! I tako, dok je u patriotskom zanosu dijelio i šakom i kapom - ko god ga je slušao, ni s digitronom nije uspio stići matematiku koja je od 77 raspoloživih premašila sto miliona KM - neka brižna suradnička ruka prinijela je papir koji je navukao mrak na predsjedničko lice i sve što je poslije rekao zazvučalo je dodatno neiskreno. Dodik je naprosto prestravljen, jer nije uopće ni kalkulirao s idejom da će ga trojka zbaciti s trona upravljanja državom. Ili pomesti bagerom, ispaliti kao fišek, da ne nabrajam sad sve metafore za kojima je posegao ministar vanjskih poslova naše zemlje Elmedin Konaković, lider Naroda i pravde. Da se trojka ne šali, vidjelo se na izbacivanju Nebojše Radmanovića iz Kolegija Zastupničkog doma, a Konaković je obećao da će metla nastaviti da radi ne samo na ministrima već i na njihovim zamjenicima, direktorima državnih agencija i svim onim političkim funkcijama koje je SNSD preuzeo koalicijskim dogovorom. Plastičan kao i uvijek, epilog je kratko sažeo: Dodik nas je prevario, godinu je surađivao, onda nas godinu zavlačio i ne može više. Trojka je obećala bolji život cijeloj zemlji i sad će se jasno vidjeti - i u vlasti i u opoziciji - kome je stalo do evropskog puta, a ko se bori za svoj deblji konto.

Sabina Ćudić je otkrila da trojka na ovom projektu radi pola godine, od časa kada je SNSD izgubio četvrtu ruku u Domu naroda. I jasno je da trojka računa sa blokadama i političkim igrarijama, no još je jasnije da su sad i zainteresirani međunarodni predstavnici dovedeni pred svršen čin, sviđalo im se to ili ne. Zvanični Bruxelles, naime, može insistirati na dijalogu sve dok postoje sugovornici, a Dodik je sam sebe izopćio, ne samo onim intervjuom uoči 9. januara, kada je javno, jasno i bahato konstatirao kako ni BiH niti ijedna balkanska zemlja nemaju šta tražiti u propaloj Evropi, već, uostalom, i na ovoj selamet-presici na kojoj je Uniju nazvao neuspješnim konceptom. Ako Dodik nije za EU, bolji život i pravednije društvo, ima ko jeste, a opozicija u RS-u je to prihvatila. Valjda odveć iziritirana pobješnjelim ugrizima entitetskog predsjednika i njegovih prestolonasljednika, koji ni na društvenim mrežama ne kriju da im je od svega najvažniji jelovnik u Goricinom restoranu. Možda je tata Mile tu izbrojao količinu pojedenih kifli na osnovu kojih je RS proglasio najnaprednijom kontinentalnom ekonomijom, no istovremeno je i svojim najvećim desničarskim prijateljima izbio posljednji argument: kako će braniti i čuvati nekog ko neće s njima u EU?

Kako dalje, samo naoko je pitanje od milion dolara. Ovo je proces koji je tek počeo i mora potrajati, ali se efekat nazire. Trojka je već kapitalizirala, mudro praveći politički referendum za napredak i protiv njega. Oni koji su raspoloženi da Bosna i Hercegovina, sa svim svojim konstitutivnim narodima i ostalima, dobije evropsku šansu, uskladi zakone i još sve to podeblja fondovima i ulaganjima u infrastrukturu, puteve, pokretanje javnih radova, prebrojat će ruke i odmjeriti snage s onima koji su protiv. Da je to i Dodiku jasno, vidjelo se po njegovom naglom prevratu: suočen sa šut-kartom, lider SNSD-a se opet sjetio i BiH i izvornog Daytona, pa i vlastitih emocija spram porodice Izetbegović. Samo što mu suza nije krenula kad se prisjetio šta su sve federalni mediji radili Bakiru i Sebiji?! Svoje izjave je, naravno, zaboravio, kao što ionako zaboravlja baš sve uvrede koje otrovno sipa - od negiranja Bošnjaka kao naroda, do mržnjom zadojenih opisa muslimana među kojima čak(?!) ima i prijatelje. Trojku je pokušao obezvrijediti istom recepturom koju primjenjuje na opoziciju RS-a, optužbom da su izdajnici Bošnjaka (ovaj put muslimane nije spomenuo), jer su tobože bili njegovi izvođači radova. Očito još nije shvatio da svi njegovi progoni, omraze i optužbe, skupa s izbornim krađama, nisu uspjeli zatrti ni SDS ni PDP ni ostale opozicionare od Banje Luke do Trebinja i od Pala do Bileće i Gacka, koji se od federalnih kolega mogu razlikovati ideološki, ali nisu toliko naivni da pognu glave i krenu u rat braneći profite djece, zetova i bliže i dalje familije vožda iz Laktaša.

Najveća je ironija što je slamka Dodikovog spasa u rukama lidera SDA i njegovih političkih partnera. Živa je istina - SNSD sa Izetbegovićem i HDZ-om može napraviti čvrstu kontraevropsku koaliciju. Mile, Bakir i Dragan mogu zajedničkim snagama reći kategorično ne i Evropskoj uniji i NATO-savezu, mogu (vjerovatno) i kupiti dvije ruke da uzvrate udarac i bagerom pometu trojku, nabiju ih u fišek i nastave tamo gdje su stali prije koju godinu. Da se - sve zaklinjući u narod - dogovore kako se neće dogovarati, a onda se hvale kako ne razgovaraju i razmjenjuju baražnu vatru preko medija. Mogu, ali male su šanse. Pogrešan tajming. Lideru HDZ-a je i Andrej Plenković već povjerovao da želi bosanske Hrvate u istoj porodici sa Hrvatskom, SDA je prije samo mjesec pokazala - upravo na slučaju Čović - da razumije koliko je Južna interkonekcija važna za Federaciju i cijelu zemlju, a porodici Izetbegović je pred sam kraj prošle godine zbirka Dodikovih savjetnika poslala selam iz Beograda: Nenad Kecmanović i Darko Tanasković su sve ono što Milorad govori o Bošnjacima pretočili u knjižicu koju su nazvali “Alija, ulema ili balija?” i koju čitateljstvu najtoplije preporučuju Emir Kusturica i Matija Bećković.