Je l’ me neko tražio?

“Rak je bezličan, nijem, neprimjetan, sve dok ne dobije vaš ili oblik i glas nekoga koga volite.” Ovu rečenicu sam čula na početku vlastite borbe sa ovim pametnim, lukavim, tihim, upornim, mračnim ubicom. Tada sam je zanemarila jer sam smatrala da to ne može biti tako. Nemoguće je da ljudima ova bolest koja vrišti na sve strane iz tijela hiljada nas, članova naših porodica, prijatelja, komšija, kolega, nije poznata i nije poznato sve što prolaze oni koji koračaju ovim minskim poljem. Posebno što ih je iz dana u dan sve više. Nažalost, prevarila sam se. Još jedan danak mog optimizma i entuzijazma.

U toku su, kao i prethodnih 20 godina, opet pregovori, dogovori, planiranja. O budžetima se na svim nivoima priča na sva zvona, o raspodjeli budžeta, o pravima i pravilnicima, a onkološki pacijenti su i dalje samo upitnik, samo tri tačkice, samo teret i smetnja, samo slovo na papiru, samo zadnja tačka u raspodjeli, samo oni koji svakako umiru. I ne trebaju imati svoju tačku u raspodjeli budžeta, neće je dočekati.

Može im biti. Jer, obolijevaju i oni koji odlučuju, pregovaraju, dogovaraju i predlažu, ali kod njih i kada se javi i pojavi rak, naći će najbolju svjetsku kliniku i liječiti se. Kupiće lijek taman ako treba i sa vrha Urala, izvora Niagare, kraja svijeta, druge planete, jer im može biti. Para ima, pare nisu problem.

A kod običnog svijeta... smeta i kada pitaš, smeta i kada želiš, smeta i kada se boriš, jer zaboga, lezi više, teško si bolestan, lezi i ne čekaj ono što neće doći. Za bolje stanje, adekvatnu i pravovremenu terapiju se bore samo oboljeli i naši doktori. Tek poneki parlamentarac se oglasi i naravno ostane usamljen u inicijativama i pitanjima, jer drugi su po hodnicima, u svojim mislima, na mobitelima, Tik-Toku, svugdje osim u stvarnosti.

U stvarnosti, tužnoj i tmurnoj svakodnevnici nisu ni zdravi građani Bosne i Hercegovine. Žive u nadi da što manje znaju o karcinomu, što manje slučaju o njemu i našoj svakodnevnici i realnosti, njih će zaobići. Zatvore vrata, zaključaju sve brave, čvrsto zatvore oči, uši, usta. Jer, da je drugačije, da su svjesni da se sutra mogu naći u našoj koži, ruku pod ruku sa nama, protesti za kupovinu aparata za zračenje (linearnog akceleratora i pratećih uređaja koji se koriste u procesu radioterapije onkoloških pacijenata) u Tuzli bi bili svaki dan, već od marta 2022, od kada aparat ne radi. Protesti bi bili svaki dan u svim gradovima FBiH zbog listi čekanja, citostatika koje nemamo, specijalista koji odlaze, aparata koji ne rade, termina kojih nema... Ne bi naše komšije i prijatelji čekali da onkološki pacijenti nešto pokrenu i stanu u prve redove, nego bi oni stali i ispred i iza nas, bili uz nas, bili naš glas koji je zanijemio od svakodnevne borbe, bili naše noge koje su kao olovo teške od koračanja po minskom polju, bili naše lice koje je izgubilo lik i oblik od boli, straha, neizvjesnosti, zatvorenih vrata, dugih čekanja, okrenutih leđa, hroničnog umora. I sve dok svi oko nas bježe od realnosti, ministar koji “nije nekakav šugo” se može ponašati po matrici “Je l’ me neko tražio”?